Kako je jednogodišnja nezaposlenost utjecala na moje psihičko stanje?

 




Što pod hitno morate promijeniti ako ste u procesu traženja posla?



"Dobar dan, došla sam na razgovor za posao." 

Tu sam rečenicu u periodu između diplome i prvog zaposlenja izgovorila bezbroj puta. Možda sam načinila preveliku pogrešku studirajući ono što sam htjela, a ne ono što je traženo na tržištu. Možda sam trebala prihvatiti onaj posao za minimalnu plaću. Pa, moram negdje steći iskustvo, zar ne? Svi traže iskusnog radnika, a nitko ne želi pružiti priliku početniku da se iskaže.

Moram staviti ruku na srce, prvih nekoliko mjeseci nakon magisterija nisam ni tražila posao. Bila sam u procesu seljenja u drugi grad i htjela sam odmoriti od studiranja i pisanja diplomskog, dovesti u red neke stvari koje sam prethodnih godina zapostavljala i stvoriti novu, ugodnu okolinu za život. Posao mi nije bio prioritet jer se toliko toga u mom životu promijenilo da bi mi novi posao stvorio još veće opterećenje.

No, od nečega moraš živjeti. Plaćati stan i režije. Dođe trenutak kada moraš kupiti prvi auto ili platiti putovanje na more. I ne samo to. Želiš se pronaći u nečemu, zavoljeti to što radiš, biti koristan u društvu. Osim toga, želiš negdje pokazati svoje znanje i vještine, napredovati i rasti. A taman kada sanjaš o radnom mjestu na kojem će se diviti tome što pričaš tri strana jezika i čitaš sve ćirilice koje postoje, u glavu te pukne surova stvarnost.



Ja sam dijete običnih radnika sa sela. Nismo članovi niti jedne političke stranke. Nitko u obitelji nikada nije bio ni direktor ni ravnatelj. Nemam bitnih kumstava. Sve na čemu su moji roditelji ikada inzistirali, bilo je kvalitetno obrazovanje. Gdje god sam došla na razgovor za posao, imala sam osjećaj da su oduševljeni mojim životopisom, ali to jednostavno nije bilo dovoljno.

Nakon nekolicine odbijenica, sve su me više počele obuzimati misli da je u mojoj okolini nemoguće dobiti posao ako nisi „nečiji“. Počela sam padati u laku depresiju i zatvorila se u sebe. Kada bi me god netko pitao radim li, odgovarala bih jadikovkama na račun države. Prestala sam slati zamolbe jer bi me svaka odbijenica boljela kao nož u srce. Počela sam smišljati obrambene mehanizme poput "Zašto bih ja morala raditi da bih vrijedila kao osoba?" ili "Što mi se uopće vrijedi prijavljivati kad je sve namješteno?". Prije nego sam to shvatila, ostala sam sama u svome očaju. Jako uzak krug najbližih ljudi koji su bili uz mene cijelo vrijeme, pokušali su mi savjetovati da se aktiviram i da ne smijem to sve uzimati toliko k srcu. Nisam se ni okrenula, a već je prošlo desetak mjeseci moje nezaposlenosti. Bila sam ljuta na sve ljude koji imaju novaca. Bila sam ljuta na sve koji stvaraju karijere, pokreću nova poslovanja ili slave promaknuća. Bila sam ljuta na cijeli svijet, a nisam ništa poduzimala po tom pitanju. Moje je psihičko stanje u tom periodu dotaknulo dno.




Sva se ta moja frustracija odrazila i na obiteljski, ljubavni i društveni život jer se činilo da mrzim sve oko sebe i da sam jedina neshvaćena. Nisam čak imala ni hobi, ni kućnog ljubimca, ni prave prijatelje. Najviše me zaboljelo kada sam shvatila da drugi imaju veća očekivanja od mene nego ja sama. Svi ljudi koje sam srela prisjećali su se kako sam u osnovnoj pisala knjigu, rasturala u svemu u srednjoj ili bila spretna u svim studentskim poslovima koje sam radila. I kako sam ja onda nezaposlena?

Nije tu bila kriva ni politika, ni selo, ni kumovi. Kriv je bio moj očaj. U trenutku kada sam shvatila da se moram izvući iz depresije, pokrenuti se i dati sve od sebe, život mi se u potpunosti preokrenuo. Počela sam od jednostavnih koraka i krenula na tečaj koji se nudio preko EU projekta i trudila se skupiti što više znanja, kontakata i motivacije. Vrlo brzo moja je proaktivnost prepoznata te sam dobila posao u daljnjoj provedbi istoga tog projekta. U tom trenutku bila sam nezaposlena više od godinu dana, točnije 14 mjeseci.



Ono što se promijenilo bio je moj stav prema životu i zaposlenju. Nisam na razgovor došla snuždena, spremna na odbijenicu ili na to da me neki direktor ismijava jer sam završila nešto za što on nikad nije čuo. Nakon godinu dana iskustva, na svaki sam sljedeći razgovor dolazila sve samouvjerenija. Ne zato što sve znam ili jer sam najbolji radnik kojeg možete imati, nego jer nema smisla očajavati. Nema smisla odavati dojam da su vam sve lađe potonule. Nema smisla plakati ako niste dobili posao za koji je već bila predodređena neka osoba.

Kažu da osobe koje su vrijedne, proaktivne i odlične u onome što rade, ma što god da to bilo, ni dana ne moraju tražiti posao. I to je istina. Naravno da nitko ne želi zaposliti nekoga tko unaprijed zna da posao neće dobiti ili nekoga tko nije pokazao volju za životom. I sada, kada mi netko kaže da ne mogu dobiti posao jer svi drugi imaju vezu, uvijek znam da je to samo mali djeličak prave istine. Posve sam svjesna da je užasno teško samome sebi priznati krivicu, no taj je korak često nužan za uspješnu borbu s lošim psihičkim stanjima prilikom dugotrajne nezaposlenosti. Znam da je užasno teško i da je to dvojaka borba - sa samim sobom i sa sustavom, ali probajte naći snagu u sebi i pokrenuti se. Možda je baš sutra dan kada ćete dobiti posao ili priliku za pokretanje vlastitog!


Kako (pokušati) zavoljeti vlastito tijelo? 


Autorica: Helena Kolenić

Foto: Canva

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.