Ja i odjednom dva: Kako smo (i kakvi) preživjeli pakleni tjedan potpuno sami?





Kako sam preživjela uvjerljivo najgori tjedan otkad nas je troje?


Nedjelja na ponedjeljak, 2:30 h u noći

Došao je dan kojeg sam se pribojavala tjednima. Muž odlazi na put, a djeca i ja ostajemo sami tjedan dana. Nije da inače većinu dana ne provodim s njima sama, ali neke rutine najbolje „funkcioniraju“ kad je tata tu. Tata i Ona obavljaju zajedno popodnevne drijemke, večernja uspavljivanja i dok god Mali Braco ima česta noćna buđenja, Ona spava u sobi s tatom. Mužev put nije mogao doći u gore vrijeme! Obje bake koje mi mogu pomoći rade, a k tome je Ona zaradila upalu krajnika. Srljam u ovaj tjedan bez ikakvog plana i nadam se da ću, kao i uvijek, sve to dobro odraditi, stići sve što inače moram i da ćemo se klinci i ja dobro zabaviti. Plan sam rekla? Naravno da nemam plan. Moj plan propadne čim krenem planirati. Ili recimo, u 2:30h te noći kada se i Ona probudila ispratiti tatu i odlučila biti budna do četiri ujutro. Sastavile smo neka dva sata spavanja jer je On ranoranioc i sve nas je probudio u šest. Ponedjeljče, dobar ti dan, već te volim!


Ponedjeljak

Jutro za jedva preživjeti. Nenaspavana su djeca najgora djeca. Dok pravim Braci kašicu, netko uporno viče „mamamamamamama“. Od grlobolje neće jesti, natežemo se sa sirupom, B'aco se bori s nespavanjem. Ne znam gdje i kako je prošlo cijelo prijepodne, ali osjećam da i mene boli grlo. Ili je od silnog urlanja „Neeee!“ ili sam premorena, ali molim Boga da mi susjedi nisu zvali socijalnu službu. Van ne možemo dok je Ona bolesna, a ne izaći cijeli dan iz stana, ravno je smrtnoj presudi. Oko 18 h došlo je do vrhunca vrištanja, pojedinačnog, zborskog, a malo i mog. Nadam se da će uskoro zaspati da uhvatim barem sat za sebe. Uskače mi mama da provede noć s nama. Braco se standardno uspavao uz krike. Kunem se da nekad čujem u njegovom plaču „Neću spavatiiii!“. Ona se onesvijestila na kauču. I taman kad sam pomislila da će ove noći nadoknaditi neprospavano, odjednom joj se ne sviđa spavati s omiljenom bakom. I kao da nije dovoljno što se Braco tri puta budio za bočicu tijekom noći i nju su uhvatili noćni terori pa je u jedan plakala i vikala MAMAMAMAMAMA, zatim oko pet, a u šest više nije mogla izdržati, otrgnula se baki i opet smo svi na nogama.



Utorak

Najblaže rečeno, utorak se može opisati kao dan kada je prijepodne vrištala Ona, a popodne on. Grlobolja popušta, ali nervoza je prisutna. Idemo van, stanje je neizdrživo. Nemam pojma kako smo izašli, preznojila sam se do gaća obuvajući se u hodniku, dok se On derao. Na igralištu je super. Došao joj je prijatelj, dobila je Kinder jaje, sok i Peppa Pig časopis. Zaboravila sam koliko sam bila ljuta na nju jutros jer je toliko slatka dok se s malim prijateljem drži za ruke. Prošetali smo, udahnuli zraka, sigurno će zaspati kao od šale. Ili neće! Braco je odlučio zadnja dva sata budnosti provesti u dreki, djelomično jer je premoren, a djelomično jer mu kreće zub van. Ona se htjela uspavljivati, ali uz malog Rammsteina to je nemoguće. Nakon 45 minuta nosanja i cupkanja uz vrlo glasne krike, predao se Braco, kao general poslije bitke. Dok se borio protiv sna, ja sam se borila sa svojim crnim mislima. Pa dobro je l' ja ne mogu imati sat vremena mira i tišine u danu? Je l' moguće da sam baš ja dobila djecu koja mrze spavati i toliko kompliciraju oko toga? Nekad mi dođe da ih udavim ili da se kolektivno bacim s njima kroz prozor. Toliko me dovedu do ludila. U to je vrijeme Ona otkrila svoj novi telefon-igračku na koji može pričati sa svojom frendicom, Ovcom Suzi. Oko 20 h pogledala sam se u ogledalo i rekla si da udahnem duboko te da još jednom, po stoti put, izbrojim do deset. Možda bi bilo bolje da odmah brojim do 100?

Pogled u ogledalo govorio mi je da djelujem kao osoba kojoj lagano živci popuštaju od deranja. Ali onda sam se podsjetila da majčinstvo to i je. Skupljanje živaca, snage i strpljenja kada misliš da ih najmanje imaš. Rekla sam sama sebi da ne zaboravim da su oni mali i da ne rade to namjerno (premda nekad mislim da me namjerno zafrkavaju) i da će brzo proći. Ljuta, bijesna i umorna, sjela sam s njom na kauč. Zvale smo Suzi, tatu, baku, ludirale se i gledale seriju. Odjednom, sklupčana u mom krilu, zaspala je. Za čas sam ju odnijela u krevet. Danas je prva noć eksperimenta spavanja svih zajedno u jednoj sobi. Ona je na krevetu gore, Braco u krevetiću, ja na donjem krevetu. „Bože moj mili, pogledaj kako su slatki i spokojni! Pojest ću ih od ljubavi!“ Otvorila sam sva vrata da obavim brzinski tuš. Idem završiti poglavlje knjige. Ok, gdje sam? Tko plače? Ajme! Ponoć je! Zašto sam zaspala i što se događa?


Srijeda

Srijeda je službeno počela negdje oko četiri ujutro kada je ona s gornjeg kreveta pala na mene, ugledala svjetlo u kuhinji koje je majka kreten zabunom ostavila i odlučila da je sad idealno vrijeme da se igra u svojoj Peppa kućici i nazove, pogađate, Suzi! Naravno, i Mali Braco Koji Mrzi Spavati pridružio se igri, a negdje između mog preklinjanja, suza na podu i blage histerije da spavaju jer je službeno noć, On je odlučio pustiti glasić. Na kraju, negdje oko pola šest, nakon što sam se uvjerila da sam skroz zatvorila balkonska vrata i garderobna koja dijele zid od susjeda uz moj krik SPAVANJE OBOJE SMJESTA, moja slatka dječica odlučila su me poslušati i počastiti najduljim spavanjem od kad nas je četvero, čak do 7:30 h! Ovo će sigurno biti dobar dan jer smo sada svi odmorni. 

Ipak nismo. Tj. Njemu malo sna treba ujutro pa, nakon teških pola sata uspavljivanja, tone u san. Nakon punih 12 minuta dubokog sna, dolazi ga Seka pozdraviti i izbaciti iz sna. U tih 12 minuta uspjela sam se popiškiti i zakuhati vodu za kavu. Odlučujem ostaviti sve što imam i poslušati jedan mudar savjet na koji sam nabasala nedavno: "Kad ne znaš što bi s djecom, ili im priredi toplu kupku ili ih izvedi van!". 

Vani smo, dan je lijep, igrališta su puna. On trči, vesela je, On spava u kolicima, uspjela sam popiti kavu. Ručali smo. Ona se predala sjedeći, nakon 45 minuta (primijetite uzorak) nosanja uz dodatak mog mumljanja Zeke i Potočića (ponavljajući kraj "Moooožda laste slijediiii on..."), spava i Braco. Ajme, koliko prekrasno zvuči tišina. Nakon pet minuta čujem vrisak. Ona je, trznula se u snu. Ok, nastavlja dalje. Oh, ne, probudila ga je. Ok, zaspat će On opet. Ne? 

Spavao si pet minuta i izgledaš kao najsretnije naspavano dijete na svijetu? Što mi preostaje? Zabavljaj ga dok barem 50 % djece spava i trudite se biti tihi. Odjednom mi suze idu niz lice. Boli me grlo. Valjda sam pokupila od nje. Leđa ne osjećam. Umorna sam. Sve bih dala da je Muž tu. Ja plačem, Braco mi se smije. O živote, robijo. Pustila sam ju da dugo spava, on je zaspao poslije nje. Fascinantno je to moje dijete. Totalno je nadrndana ujutro jer se rano ustaje (nije da je itko tjera), a kada se naspava popodne, nov je čovjek. Danas je Braco uzeo danak lošeg spavanja i počastio me lakim odlaskom u carstvo snova vrlo rano. A nedugo i on. Oh, mommy time! Dok sam mami pričala o danu i raspravljala s njom kako griz neće pomoći da se On ne budi, već je prošlo dva sata, a ja ništa pametno nisam napravila, osim što sam sat vremena birala iduću seriju na Netflixu. I taman kad sam odabrala i upalila pilot, čula sam mobitel kako je udario o pod. Hvala ti Netflixe na opciji „Nastavite gdje ste stali“.



Četvrtak

Taman sam sama sebe poželjela pohvaliti kako Ona lijepo spava i ne smeta joj njegovo buđenje, Murphy me opet udario u čelo i četvrtak sam dočekala probdjevši noć jer je On odlučio da nauči puzati u snu! Kao da nam aktivni dani nisu dovoljni, dodajmo malo čarolije noći i pužimo dok spavamo. Jutro sam dočekala kako spavam sjedeći i držim Njega za pidžamu (vjerojatno da ne padne, iako je spavao kao top) jer se okretao i dizao u položaj za puzanje svakih sat vremena. Ona se probudila prva, zvala je tatu. Opet sam odlučila da peglanje, kuhanje i ostali neprijatelji dječje igre mogu pričekati i da idemo na igralište. Jučer me pitala zašto nema njene Bibi (bebe) koju inače nosimo pa sam danas, kao da mi nije bilo dovoljno vući dupla kolica s dvije bebe, ponijela i Bibi i kolica za Bibi. Na igralištu se zabavljala s nekim curicama, a onda joj je došao i prijatelj. Oh, tako sam sretna što s jeseni kreće u vrtić. Ali, huuuuugee mistake, prijatelj je uzeo Bibi da ju provoza krug i Ona je dobila slom živaca. Sve diraj, Bibi ne! 

Naprasno prekinuto vrijeme za igru zamijenila je rana drijemka i to ovaj put sinkronizirana, što mi ostavlja dovoljno prostora da napravim čak bolonjez koji svi volimo i koji uvijek uspijeva. Osim ovog četvrtka, kad sam ga presolila. Jer zašto bi išta ovaj tjedan bilo normalno? Brzi pogled u ogledalo odaje da kosu nisam oprala četiri dana i da mi izrast plače za bojanjem. Dajmo priliku igralištu opet poslijepodne. Upozorena sam da ne nosim Bibi. Jedan običan izlazak u grad s dvije bebe znači da će, ako im nešto nije po volji, trebati i lizalicu, i kinder jaje, i sok i sve redom. On po običaju u kolicima kao na drogama, spava i upija D vitamin. Ona mi je otišla na igralište. Kad si ti malena toliko narasla da znaš točan put? Na igralištu djece kao u osinjaku, hvata me panika od toliko ljudi i ne znam kako ću ju namamiti i čime podmititi da krenemo doma jer je već i hladnije i mračnije. Potrošila sam i Kiki bombon i Kinder čokoladicu. Ok, danas idemo težim putem. Nema veze, sva se mala djeca deru kad idu doma s igrališta. 



Danas, kad izgledam kao da su me izbacile dvije poplave ili sam u najmanju ruku bila u blizini nuklearnog reaktora koji će eksplodirati. Baš sam danas srela sve moguće i nemoguće osobe, i prijatelje iz razreda koje dugo nisam vidjela, i susjede, i sve žene s kojima se pratim na Instagramu. Mislim da sam na treće pitanje kako sam, počela spontano odgovarati s "Loše!". Andrea, imaš  blaaaaagi slom, reče mi prijateljica koja me uspješno trpjela ovih dana. Savjetujem joj da ne žuri roditi drugo. Pustila me da sjedim na klupi i pijem kavu dok se ona nasred parka drži za ruke s mojom curicom i svojim malim, plešući Ringe Ringe Raja. Djecu je opio zrak i brzo su zaspala.


Petak

Nazire se kraj paklenom tjednu. Mama mi nudi pomoć za vikend. A kako je vrijeme odmaklo, ja sam sve smirenija. Toliko volim svog muža ovih dana, da mislim da više nikad neću ništa reći, ni kad sjedi na kauču i gleda s djecom crtić, a ja baš tada imam ideju da bi bilo dobro da su na podu kako bi se djeca motorički razvijala. Šutjet ću. Neka ga tu i neka nikad više nigdje ne ide. Nekim čudom djeca su jutros nove osobe. Nasmijani su, vedri, veseli i uspjela sam se razbacati, pospremati stan i poigrati s oboje. U jednom su oboje na mene. Obožavaju glazbu i plesali smo dok se nisu sinkronizirano srušili. Ovoga sam puta i ja dobila nagradnu drijemku od punih pola sata, što mi je sasvim dovoljno za mini oporavak. 



Okrećem se lijevo, on spava kao anđeo. Taj mali vrištavac službeno je najljepši dječak na svijetu! Okrećem se desno, ona čvrsto nešto sanja i stišće svog Georgea i drži me za ruku i ne pušta. Curice su zakon, kako se samo vole maziti. Vani je proljeće, bez jakni smo, skuhala sam si kavu u termosici (što nisam pola godine), sjedim na klupi, jednom rukom guram Njega u kolicima, a drugom ispijam kavu. Ona traži puževe. Sretna je. Naravno da me ucijenila da idemo u trgovinu po sok jer domaći sok od jabuke očito nije dobar izbor. Peti dan lude rutine kupanja. Manji, veća, najveća, svi redom brzinski, potopimo se, nasapunamo i hop van. Sat vremena teške dreke, On spava. Nas dvije imamo večer za sebe. Nekad imam osjećaj da mi je, iako ima nešto više od dvije godine, postala prava prijateljica. Čitamo, bojimo, radimo selfije i bez puno muke skupa zaspimo. Mogla bih gledati seriju. Taman sam stala na prvih sedam minuta. Noćas sam došla do trinaeste minute.


Subota

Hello weekend i hello baka! Mama je tu, mama kuha, usput nešto i posprema jer, znate, ta je žena rodila mene. A ja sam Cleanzilla (to vjerujem niste zaboravili). Ta je žena gora od mene na petu potenciju. Ali Cleanzilla sada ima todlericu i bebu od šest mjeseci i više ne stigne baš svaki ćošak kuće držati kao apoteku. No, tu je mama i njezina čarobna ruka. Mama vidi svaku točkicu, svaku upackanu površinu i kad ne nosi naočale. Uspavala sam dvoje djece jer zaslužujem i ja vrijeme sa svojom mamom. Doduše, bojit ćemo izraste, ali i to je kvalitetno provedeno vrijeme. Kaže mi mama da mi se divi i da stvarno treba imati snage za ovo. Nije ona imala mušku bebu pa ne zna koliko mogu biti „needy“, „drama queen“ i sve što ide s tim. 

Upozoravale su me frendice da su bebe dečki posebno zahtjevni i da nije nimalo lako biti mama dječaka. Nekad mislim da mi je on bio prvi, da ne bi drugo došlo ovako brzo ili bih imala PTSP od skokova u razvoju, zubića, uspavljivanja. Ustao je u snu, stavio si dudu i nastavio spavati. Kako sam ponosna na ovog mog malog genijalca s tim velikim očima! Subota večer bila mi je jedna od najljepših večeri od kada nas je troje. Sasvim slučajno na Deezeru se vrtio onaj dance hit J.Lo On The Floor, što se njoj iznimno svidjelo i tako smo, u subotu oko 19 h, otplesali sve svoje probleme, sav stres i teškoće. „Još mama!". Gledam se u odsjaju prozora kako u gaćama plešem, Ona prati i oponaša, a On se smije na sav glas. Ljubim ih, grlim, govorim im koliko ih volim. Djeca su nevjerojatni transmiteri energije. Osjete koliko sam sretna u tom trenutku i ne znam ni kako, Ona me prije spavanja grli, mazi po licu i viče "Draga mama.", a moje se srce topi. Još neki dan pomislila sam da su nepodnošljivi i da neću moći izaći s njima na kraj, a danas mislim da bismo mogli ovako stalno. Svi smo zaspali zajedno i nedjelju sam konačno dočekala naspavana. To ti je majčinstvo. Staviš sve svoje solo gušte, poput serije, na stand by i zaspeš u 20 h. Vrlo jednostavno.


Nedjelja

Relativno mirna noć i standardno buđenje u šest. Ne ljutim se, sretna sam, probudio me On koji je potpuno propuzao i ona koja me je za dobro jutro probudila. Danas idemo baki i bit će divan dan. Nema većeg gušta za mamu nego kad netko drugi za nju kuha. Bakina juha miriše najljepše, a krumpirići iz pećnice toliko su istovremeno hrskavi i mekani. Baka je uspavala Nju pa Njega. Jedemo, pijemo kavu na rate, baka, mama, djed pa u krug, svako jedno dijete, jedan zadatak. Umorili smo i baku, da čisto sumnjam kad će nas sljedeći put zvati na ručak. Još smo samo večeras sami. Braco puže „sve u 16“, Seka me obara s nogu time kako se lijepo i maštovito zna igrati sama. Ponovno red hranjenja, kupanja, igranja, uspavljivanja i najslađa dva para ručica oko mene. Dok pišem ovaj tekst i pijem vino, gledam ih kroz vrata i jedva čekam da im se približim u tom brlogu pokrivača, duda, igračaka. U našoj maloj sobi u kojoj smo došli i do toga da svi spavamo kao bebe.



Bio je ovo najluđi tjedan do sada. Preživjeli smo. Više od toga. Toliko smo naučili i narasli. Toliko smo novih rutina stvorili. Već sada vidim da sam u njoj dobila prijateljicu za cijeli život i bezrezervnu potporu. Baš sve što sam htjela od odnosa s kćeri. Već sada vidim da će ovaj malac testirati sve moje granice, postaviti mi najteže izazove i onda će me opet resetirati na početak i dokazati mi da ja to mogu i da vrijedim. I da sam s razlogom njihova mama.

Podsjetili su me što je jedva čekanje. Jedva čekanje da se vrati tata. Iako mi se katkad čini kao da nikada nije tu, tek kada ga stvarno nije bilo, osjetila sam prazninu. Djeca, oni su čudo. Kad pomisliš da su iz tebe iscijedili i posljednji atom snage, oni učine nešto nevjerojatno i odjednom ti napune baterije potpuno. Podsjete te da je ponekad potrebno kliknuti pauzu i otplesati sav stres. La, la, la ,la ,la...


Ja i odjednom dva: Dvoje djece u dvije godine - kakva sreća ili gdje mi je pamet bila?


Autorica: Andrea Šikić

Foto: Canva

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.