Izazovi modernog roditeljstva – kako se ne pogubiti u moru novih stilova i savjeta?





Otežavajuće okolnosti modernog roditeljstva - savjeti psihologinje

Kako je biti roditelj novih generacija u današnje vrijeme? Vjerujem da su sadašnji, ali i budući roditelji svjesni izazovnosti sadržane u odgovoru na ovo pitanje. Naravno da i ovdje postoje velike individualne razlike u iskustvima, no jedno je sigurno – nije lako. Moderno doba donijelo je sa sobom mnoge stvari koje su nam olakšale i obogatile život na puno razina, no neke od njih dodatno su zakomplicirale i otežale posao roditeljima. Jedan od najvećih izazova svakako predstavlja utjecaj tehnologije uz koju se nove generacije rađaju i odrastaju, što je generacijama današnjih roditelja uglavnom strano. Tehnološkim izazovima možemo pridodati globalnu epidemiju koja je kao kroničan stresor prisutna već godinu dana te stalne potrese na području središnje Hrvatske koji pripadaju skupini traumatskih događaja. Opisane situacije odražavaju se (negativno) na obiteljske odnose te mentalno zdravlje djece i odraslih.

Roditelji školske djece prošle godine bili su istovremeno u mnogostrukim ulogama roditelja, odgajatelja, učitelja, podržavatelja i ograničavatelja, sadašnjeg ili bivšeg partnera/supružnika, voditelja kućanstva, zaposlenika koji radi na daljinu ili, još gore, osobe koja je ostala bez prihoda i sigurnosti. Kako roditelji mogu spriječiti prelijevanje kroničnog stresa na odgoj djece? Kako uskladiti višestruke uloge, obaveze i društvena očekivanja, a pri tome ne zanemariti komponentu roditeljstva i ne pregorjeti? Mnogi roditelji imaju osjećaj da se ne stignu dovoljno dugo i kvalitetno baviti djecom što može dovesti do neugodnih osjećaja nesretnosti, neispunjenosti, neuspješnosti i frustriranosti. Na unutarnje pritiske nadovezuju se društveni imperativi za cjeloživotnim radom na sebi i učenjem te pritisci potaknuti (pretjerano) dostupnim usporedbama s drugim, „superroditeljimas društvenih mreža. Uz pretjeranu izloženost nerealnim modelima, slikama i porukama, lako nam se može učiniti da svi osim nas znaju kako posložiti prioritete, sve stići na vrijeme, postići savršeni balans obiteljskog i radnog života, biti stručnjak kako na poslovnom tako i na roditeljskom planu te stalno napredovati, postavljati si nove ciljeve i biti u koraku s drugima, tj. s njima se natjecati. Sumnja u vlastite roditeljske sposobnosti može se negativno odraziti na stvaranje prikladnog ozračja za odgoj djece.



Uz to, količina različite literature, dostupnih edukacija i webinara za roditelje može biti odlična za usavršavanje roditeljskih vještina i znanja, no važno je postaviti odgovarajuće prioritete te razabrati što je zaista nužno i korisno u nekom trenutku. Ako primijetite da vam takve situacije stvaraju stres i da prelazite granicu zdravog osjećaja napretka i zadovoljstva, zastanite na trenutak i razmislite otkuda taj osjećaj pritiska dolazi te je li vam baš sve to potrebno. Roditelji se u šumi različitih, često i kontradiktornih informacija, uputa i savjeta mogu pogubiti, što je sasvim razumljivo. Usporedbe s drugima mogu biti zdrave kada ih radimo umjereno i kada pazimo na to s kime i kada se uspoređujemo. Trebali bismo učiti jedni od drugih i međusobno izmjenjivati korisne savjete, no svaki bi roditelj ujedno trebao vlastiti odgoj i djetetov razvoj promatrati individualno, bez osjećaja pritiska nastalog zbog usporedbi s drugima. Odgoj djece predstavlja individualno putovanje isprepleteno usponima i padovima, ugodnim, manje ugodnim i neugodnim situacijama iz kojih puno možemo naučiti, a ne natjecanje s drugim roditeljima u tome tko će imati bolje, uspješnije, ljepše i inteligentnije dijete. Moje je mišljenje da bismo općenito kao društvo trebali raditi na razvijanju međusobne tolerancije te se odmaknuti od želje za ukalupljivanjem i stava da su različitosti nenormalne i nepoželjne.

Odgojni stil vrlo je važna odrednica roditeljstva koja se odnosi na roditeljske postupke usmjerene na stvaranje emocionalnog obiteljskog ozračja unutar kojeg roditelji iskazuju svoje roditeljske vrijednosti te stavove prema djeci i odgoju. Roditeljski stil odražava se na kvalitetu odnosa roditelj-dijete i obiteljsku dinamiku te ima cjeloživotan utjecaj na djetetov razvoj i mentalno zdravlje. Razvojni put djeteta povratno djeluje i mijenja razvojni put i psihičko zdravlje roditelja. Kvalitetno roditeljstvo ne podrazumijeva samo osjećanje i iskazivanje ljubavi te zadovoljavanje fizioloških potreba djeteta, već i odgoj, odnosno, aktivno ulaganje truda u izgradnju što boljih temelja za djetetovu budućnost kroz učenje, igru, komunikaciju, usmjeravanje, praćenje, poticanje i razumno ograničavanje. Roditeljstvo je iskustvo koje na nas značajno utječe i stoga je potrebno imati razumijevanja za sebe i dati si vremena za prilagodbu novoj situaciji i životnoj ulozi.


Postoje različiti roditeljski stilovi koje je važno prilagoditi s obzirom na karakteristike i temperament djeteta te okolnosti u kojima djeca odrastaju. Sva djeca prirodno trebaju strukturu, red i granice, no nekoj je djeci potrebno postaviti čvršće granice i jasnija očekivanja (što ne podrazumijeva korištenje prisile), dok će druga djeca s većom lakoćom prihvaćati i pridržavati se postavljenih pravila te ispunjavati roditeljska očekivanja. Uz to, sva djeca trebaju i imaju pravo na roditeljsku ljubav, toplinu, empatiju, emocionalno razumijevanje, zadovoljavanje potreba i podršku. Četiri osnovna stila roditeljstva razlikuju se prema opisanim dimenzijama emocionalnosti i stupnja kontrole.

Autoritativan stil roditeljstva smatra se najpoželjnijim pristupom odgoja za sve vrste dječjeg temperamenta jer podrazumijeva optimalnu kombinaciju emocionalnosti i kontrole. Autoritativan roditelj izgrađuje otvoren odnos s djecom, ima strpljenja za aktivno slušanje dječjih problema i potiče dijete na izražavanje svojih misli, želja, potreba i emocija. Spreman je biti podrška i pružiti djetetu pomoć kad mu je potrebna. Biti dobar roditelj ne znači popuštati djetetu na svaki zahtjev, već znači postaviti jasne granice i pravila ponašanja, koje dijete može ispuniti i koje će roditelj dosljedno primjenjivati. U procesu donošenja nekih pravila demokratski sudjeluju i djeca, dok ostala pravila roditelji prenose jasno uz obrazloženje razloga važnosti njihovog poštivanja. Autoritativan roditeljski stil kod djece razvija osjećaj zrelosti, autonomije, vrijednosti i ravnopravnosti, što doprinosi snažnoj, pozitivnoj slici o sebi i ugodnim emocijama koje prevladavaju u raspoloženju. Socijalne i moralne vještine te vještina samoregulacije i samokontrole djece dobro su razvijene, što je vidljivo u suradljivosti te uspješnom prepoznavanju, reguliranju i pokazivanju vlastitih unutarnjih stanja. Opisane kompetencije uobičajeno doprinose ostvarenju visokog školskog postignuća.



Autoritaran stil uključuje kombinaciju visoke kontrole i niske razine emocionalnosti. Autoritarni roditelji donose stroge, previsoke i čvrsto postavljene zahtjeve, granice i pravila te očekuju od djece njihovo pridržavanje bez razgovora i objašnjenja, radi uvjerenja da je roditelj neupitna figura autoriteta. Često su hladni, kritizirajući i odbacujući u odnosu prema djetetu te su skloni primjeni psihološke kontrole, uvreda, ucjena, uskraćivanja ljubavi, prijetnji i strogih kazni ako dijete ne ispuni ono što se od njega zahtijeva i očekuje, što ponekad uključuje i fizičko kažnjavanje. Djeca autoritarnih roditelja mogu se izvana činiti kao staložena i poslušna, no unutarnji svijet djeteta često je ispunjen anksioznošću, niskim samopoštovanjem i samopouzdanjem te nedostatkom autonomije i vlastite odgovornosti. Stroge kazne i fizičko kažnjavanje mogu rezultirati stvaranjem otpora i iskazivanjem burnih emocija ljutnje i frustracije te generacijskim prijenosom nasilja. Prvom obrascu ponašanja sklonije su djevojčice, a drugom dječaci, iako je moguće i obratno. Djeca uobičajeno postižu slabiji školski uspjeh, ali zbog roditeljskih pritisaka često su uspješniji u tom području u odnosu na djecu roditelja koji primjenjuju iduća dva stila.

Permisivan (popustljivi) stil uključuje nizak stupanj kontrole i visok stupanj emocionalne topline. Permisivni roditelji su topli, ali premalo uključeni ili previše popustljivi prema djeci. Ne postavljaju djeci jasna pravila i očekivanja te dopuštaju djeci da sama reguliraju svoje ponašanje, što naravno nije uvijek moguće. Zamislite kako bi izgledalo da pustite svojoj djeci da sam određuju koliko će biti pred ekranima, kada će pisati zadaću, hoće li vam pomagati oko kućanstva i kada će jesti ili ići na spavanje. Permisivni roditelji skloni su izražavati ljubav prema djetetu ispunjavanjem svih želja, prohtjeva i zahtjeva. U pozadini se često krije nedostatak roditeljskih vještina i samopouzdanja. Djeca, a posebno dječaci, koja odrastaju u takvoj okolini često imaju teškoće slijeđenja i razumijevanja pravila ponašanja, što može biti povezano s agresivnošću, neposluhom, buntovnošću i impulzivnošću. Djeca mogu biti pretjerano zahtjevna i ovisna o odraslima te sklona odustajanju tijekom suočavanja s preprekama, što se može negativno odraziti na školski uspjeh.

Indiferentni (zanemarujući) odgojni stil primjenjuju roditelji koji imaju distancirani i hladni odnos prema djeci te nad ponašanjem djece uspostavljaju slabu kontrolu. To su roditelji koji ne pokazuju prevelik interes i ne pružaju puno podrške djetetu. U ekstremnim slučajevima radi se o zanemarivanju. Razlog takvom pristupu može biti suočavanje s vlastitim problemima mentalnog zdravlja, poput prevelikog životnog stresa ili depresivnosti. Djeca ovakvih roditelja često su zbunjena, ljuta, nesretna ili depresivna, imaju slabu samoregulaciju i probleme u ponašanju, što se negativno odražava na njihov cjelokupni razvoj.


Noviji stilovi roditeljstva često nose zanimljive i popularne nazive. Instinktivno roditeljstvo može se poistovjetiti s old school metodama roditeljstva i prethodnim erama u kojima su roditelji bili manje opterećeni vanjskim pritiscima, „moranjima“ i hrpama dostupnih informacija. Ovaj stil, stoga, podrazumijeva roditeljstvo vođeno prvenstveno vlastitim instinktima i iskustvima te onime što roditelji smatraju najboljim za vlastito dijete. Cilj privrženog roditeljstva ili intenzivnog majčinstva je stvoriti jaku emocionalnu povezanost između roditelja i djeteta vještim osluškivanjem i brzim odgovaranjem na svaku djetetovu potrebu. O dobrobitima, odnosno, štetnosti te vrste roditeljstva vode se mnoge rasprave jer ono podrazumijeva, prema nekima ekstremne postupke, poput dugoročnog dojenja, spavanja djece s roditeljima ili čak sprečavanja cijepljenja.

Roditelji helikopteri u zadnje vrijeme često se spominju jer današnji roditelji iz najboljih namjera mogu preći granicu između zdrave i pretjerane uključenosti te nadzora nad djetetovim životom. Takvi roditelji stalno „lete“ oko djece, pretjerano se miješaju u različite aspekte njihovih života te im je teško prihvatiti neizvjesnost. Poseban problem nastaje kada se takav roditeljski stil produljuje do djetetove odrasle dobi. Djeca takvih roditelja mogu osjećati stalan pritisak radi manjka privatnosti te biti izrazito nesamostalna i bespomoćna u bilo kojem području svog života. Navikla su ustrajati ne radi sebe, već zbog roditelja. Prema nekim istraživanjima, imaju slabo razvijene vještine samoregulacije i samokontrole te nisku razinu samoefikasnosti. Mogu biti manje zadovoljni svojim životom te osjećati anksioznost i depresivnost. U većem su riziku za osjećajem pregorijevanja tijekom suočavanja s obavezama, posebice u prijelaznim razdobljima i za odustajanjem od školovanja. Slične posljedice mogu osjećati djeca roditelja kosilica ili ralica. Takvi roditelji žustro se trude preduhitriti dijete u micanju i rješavanju potencijalnih prepreka i problema. Na taj način kod djece izostaje iskustvo suočavanja s izazovima, rješavanja problema i razvijanja nezavisnosti s obzirom na to da su navikli da netko uvijek rješava probleme prije i umjesto njih.

Slobodno roditeljstvo (free-range) djelomično se preklapa s permisivnim roditeljskim stilom. Razlika je u tome što free-range roditelji ne puštaju dijete da samo određuje kako će se ponašati, već ga ciljano uče da bude što više nezavisno, primjerice da se igra i istražuje okolinu bez roditeljske intervencije. Ako se sloboda primjenjuje umjereno, ako ne podrazumijeva zanemarivanje ili ugrožavanje sigurnosti djeteta, takva vrsta roditeljstva može rezultirati većom kreativnošću te sposobnošću snalaženja u različitim situacijama i rješavanja problema, što potiče razvoj psihološke otpornosti djece.



Postoje i stilovi nazvani prema imenima raznih životinja. Roditelji tigrovi postavljaju vrlo visoka očekivanja u području djetetove izvrsnosti i postignuća te ispunjavaju djetetov raspored različitim aktivnostima, što se može povezati s odlikama autoritarnog stila. Roditelji slonovi, s druge strane, pridaju veću važnost poučavanju i usvajanju vrijednosti te podržavanju i ohrabrivanju vlastite djece. Roditelji dupini istovremeno su čvrsti i fleksibilni te su najsličniji autoritativnom stilu roditeljstva, dok su roditelji meduze više permisivni u odgoju.

Nadam se da vam je ovaj pregled izazova i stilova modernog roditeljstva bio poučan i koristan. Vrlo je nezahvalno donijeti konačni sud o tome koji je stil najbolji jer različita djeca zahtijevaju različit roditeljski pristup. Uz to roditeljstvo se mijenja i prilagođava vremenima u kojima živimo te je uvijek vruća i aktualna tema. Rasprava i dilema o tome koji je optimalan omjer slobode i ograničenja, što je zdravo, a što pretjerano uključivanje u život djeteta, treba li i u kojoj mjeri inzistirati na postignućima ili treba više njegovati druge vrijednosti, kada dijete treba pustiti, a kada ga usmjeravati, može li iskazivanje ljubavi i odgovaranje na potrebe djeteta preći zdravu granicu te treba li slijediti vlastite instinkte ili savjete drugih, nikada u tom području neće nedostajati.


Postporođajna depresija - što mogu učiniti kada se ne veselim vlastitoj bebi?


Autorica: Mirna Keresteš, magistra psihologije

Foto: Canva

 

 

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.