Baka servis - u čemu se razlikuje suvremeni odnos djece i baka od tradicionalnog?







Zašto (ni)je dobro imati baka servis i kako se suvremeni baka servis razlikuje od dosadašnjeg?

Imaš djecu, a nemaš pomoć baka? Kako to misliš? Pa, ženo, organiziraj se! Trebaš imati vremena za sebe! 

Imaš djecu i redovni baka servis? Pff, ti si jako lijena majka. Pa ja sam sve to sama... rodila, odgojila i još svako jutro mužu pekla kruh, preorala njivu i oprala bijelo rublje na potoku, a ti se žališ što nemaš pomoć baka?

Shvatili ste, nikad nije dobro, ako pitate žestoke komentatorice svakog teksta o majčinstvu koji sam do sada napisala. U svom kratkom stažu majke pisca dotaknula sam se više manje svih bitnih tema iz majčinstva. Iako se svuda provlači ova tema, nikako da joj posvetimo dovoljno pažnje.

Eh, drage bake, ovo je tekst inspiriran vama, ali prvenstveno je podsjetnik svim majkama.

Svi se slažemo u jednom - baka servis dobra je stvar, blago onoj koja ga ima. Prije svega, besplatan je i, dok mi imamo vrijeme za mamu (kako god da ga iskoristile, ribajući kuhinju ili gledajući seriju), djeca su uz bliske osobe koje ih ludo vole. Vratit ćemo se na ovu ludu ljubav.



No, gledajući kroz prošlost i uzimajući u obzir činjenicu koliko se društvo promijenilo, je li realno očekivati od današnjih baka iste one „usluge“ koje su one dobivale od svojih?

Živimo u prebrzom vremenu kada doslovno ne poznamo vlastite susjede koje susrećemo svaki dan, o nekom međusobnom druženju bolje da i ne počnem. Živimo u vremenu kada su današnje bake, bake naše djece, potpuna suprotnost onima koje su one imale. Čak i generacija prije mene još je jedna od onih koja je uglavnom dijelila kućanstvo, odnosno živjela u proširenoj obitelji, tako da tada nije bilo baka servisa u pravom smislu riječi jer su bake većinom bile tu, prisutne. Kada danas to spomenem mojoj mami/svekrvi (umetni onu s kojom imaš bolji odnos), svi kao da su zaboravili na taj suživot i koliko im je on u mnogočemu olakšavao život. Ja se pak dobro sjećam svoje prabake. Jest da je slomila kuk pred kraj života, ali znala je satima sjediti kraj mene u našem dijelu kuće i paziti me dok ja crtam, bojim, igram se. I to je mami bilo sasvim dovoljno da obavi koji kućanski posao. 

Danas naše mame i svekrve većinom rade i čekaju mirovinu koja se čini kao vječnost i kao da zaboravljaju kako je bilo prije i da su bake i djedovi odgajali njihovu djecu. Apsolutno ih ne krivim i u potpunosti ih podržavam. Vidim to među mnogim mamama mojih poznanica koje kao da u pedesetima konačno žive punim plućima. Sve one imaju svoje obaveze, ali jako cijene vrijeme za sebe koje su zaslužile. Tako i treba biti. Danas mnoge bake žive daleko od svojih unučadi i djece koji su iskoristili mogućnost migracije i svoje bolje sutra pronašli daleko od roditeljskog doma.

Neke su među njima na sebe preuzele punu ulogu bake servisa, tako da dijete umjesto u jaslice ili vrtić svakodnevno odlazi na puno radno vrijeme čuvanja kod bake. Tim bakama od srca čestitam jer zaista nije lako svaki dan čuvati unuke. Mnoge bi bake sada na ovo zakolutale očima i pitale bi se što tu ima biti naporno? Pa, unuče se voli više nego dijete! Ja kažem da je to posao s punim radnim vremenom i da bi mi nakon tri dana vratile djecu i „dale otkaz“. Ne vjerujem u onu „Dok mogu stajati, mogu ih i čuvatI!“.



Moram priznati da mi ova krilatica nije bila nimalo jasna dok nisam vidjela svoju mamu u ulozi bake. To vam je ona luda ljubav koju sam spomenula gore. Toliko luda da nama mamama ponekad ide i na živce. Moja mama ne čuva moju djecu, kada je s njima ona lebdi i bdije nad njima, iako joj uporno sugeriram da se opusti. Odustala sam, sebi otežava. Kada sam ja tek postala majka, mislila sam da ćemo mama i ja sada biti još bolje prijateljice od onih koje smo do sada bile i da me nitko na svijetu neće razumjeti kao ona, ali pokazalo se da smo se prvih mjeseci svađale kao pas i mačka. Jednostavno je bilo teško i naporno naći poveznicu između različitih roditeljskih stilova koje njegujemo. Rekla bih da je moj neka varijacija na temu povezujućeg, dok je mamin bio (ako to uopće postoji) PREzaštitnički.

Danas kada pričamo o tome kako je ona, a kako ja radim, obično se ova druga strana uvrijedi i završi s „Ti hoćeš reći da sam ja tebe loše odgajala?“, što sam nakon tri godine naučila prešutjeti sa smiješkom.

S bakama je specifična jedna stvar. Nemojte im nametati svoje principe jer su one tada radile najbolje što su znale i, ako njih pitate, to je sve funkcioniralo, a ta su djeca prije odlično spavala, nikada plakala, uvijek sita bila. Današnje bebe plaču i ne spavaju jer mi „previše filozofiramo i čitamo“, „prenadrmane smo“ i, naravno, ne koristimo se svemogućim lijekom za lijepe snove – grizom u bočici.

Dugo sam imala problema s ostavljanjem djeteta kod bake. Ne zato što bakama nešto nedostaje, nego zato što sam imala separacijski strah. Gledala sam da ništa nije dovoljno važno ili hitno da moram ostaviti dijete na čuvanju i ne provesti s njom dragocjeni sat.

Drugi problem bili su ovi nesretni principi i razlike u odgoju. Jedna baka ima prezaštitnički odnos, druga ima stil koji je poprilično drugačiji od mog. Jednostavno, morala sam pregristi i pomiriti se da sva moja moderna pravila i metode onoga trena kada pozvonim bakama, padaju u vodu.

Tu zna doći i do potencijalnih problema jer je linija između čuvanja djece, koje je pomoć roditeljima, i nametanja svojih pravila u većini slučaja vrlo tanka.




Neki univerzalni baka principi vrijede za sve. Prije svega, djeca su kod bake anđeli. Nema veze što ste ju zvali upomoć jer vam se dijete doslovno popelo na glavu, ono se kod bake reinkarnira u anđeosko biće. Kod bake nema povišenih tonova jer ih ne treba ni biti kada ih djeca slušaju. Nema veze što se danima natežete da pojede malo ručka, kod bake se s vrata sjedne za stol i papa! I to juha koja se traži tanjur više, uz sve popratno povrće. Moja djevojčica obožava juhe i rado joj pravim jer su mi one sigurna karta, ali kod bake ona ima gozbu s juhom. Ne znam u čemu je fora, ali neka ih. Kod bake se kuha i mijesi na kuhinji jer mama poludi nakon par minuta kada vidi brašno u kosi i rižu na podu, ali baki to nimalo ne smeta. Što je čudno jer se ne sjećam da sam ikada sjedila mami na kuhinji i kuhala. Znala sam se šaliti da ne znam kuhati jer me mama tjerala iz kuhinje uz ispriku „Ma ne trebaš pomoći, sama ću, ja to brže!“ Poznato? Kod bake se uvijek jede jer, ako bake pitate, sva su djeca gladna i moraju stalno jesti. Recimo, nakon ručka u intervalima od 15 minuta baka nudi kolač, keks, čokoladu, smoki, zamijesit će i lepinjice, samo da jede. Gladni su, znate. Kod bake je uvijek i šećer party

Nedavno je baka imala rođendan. Bili smo na ručku i ne znam zašto, ali moja bi mama na guzu propjevala da je pekla tortu. Rekoh "Mama sve u redu, ali neće torta pobjeći! Zašto si joj to sad spomenula prije ručka?" Njezin je odgovor "Pa da zna da ima, ona to voli!" (I ona će vrlo jednostavno složiti sebi u glavi raspored juha, meso, povrće, desert?). Srećom, bilo je i ove slavne juhe. Kod bake je uvijek toplo i djeci nikada nije hladno jer imaju na sebi barem dva dodatna sloja. Sjećam se da sam se, kada mi se u zimu rodila prva beba pa smo u šetnjama znale pozdraviti moju mamu na poslu, svaki puta pitala ima li beba na sebi dovoljno slojeva. Pogađate - nema! Kako nema dvije kape, zašto samo jakna, a ne svemirsko nepropusno odijelo i slična toplinska pomagala? Kod bake se sve može i ne postoji ne.

To je mene najviše mučilo jer je to značilo da ispadamo iz rutine kada tamo ne spava na vrijeme ili slično. A male bebe, možda više i mame, robovi su rutine.

Ipak, bake za našu djecu žele najbolje i uživaju u vremenu s njima. Zato se naljutim na mamu kada nas posjeti pa samo s nogu nešto opere. "Ne! To ću ja." Za djecu i njihov razvoj provođenje kvalitetnog vremena s bakom i djedom od izuzetne je važnosti. I jedni i drugi imaju toliko toga za naučiti. Bake i djedovi nauče prihvatiti neka nova načela i principe, a djeca osjete razliku između vremena s roditeljima i bakama.

Nekada čeznem za tim velikim proširenim obiteljima, za selima („It takes a village to raise a child") koja su odgajala djecu i za tim slatkim komforom kada se u spavaćici spustiš kat niže, a djeca su već presvučena i nahranjena. Kažem nekada jer ipak većinu vremena volim svoju intimu i mir. Odabrali smo život po devizi „Ne mora nitko gledati naše prljavo rublje, niti vaše.“.



Odvojeni život uz povremena uskakanja u pomoć (Ja sam još uvijek doma na porodiljnom, i ne, nisam lijena ni razmažena, samo volim nešto vremena samo za sebe) recept je koji prakticiramo do polaska u vrtić i koji funkcionira. Morala sam sama sa sobom riješiti neke nedoumice i jasno postaviti svoja pravila.

Premda sam svjesna da me nitko ne sluša (kada unuci dođu, stane svijet) i da se sva moja pravila redovno krše, mirna sam jer sam ih barem postavila, čisto da se zna. Jednostavno, pravim se da ne vidim i ne čujem, a što ne znam ne može me ubiti.

Iako me bake toliko puta naljute s tom dodatnom pločicom Kinder čokolade i duplom večerom i bezbroj se puta posvađamo, ne bih ih mijenjala ni zašto na svijetu.

Taj lako dostupan, besplatan i prijeko potreban servis u nevolji je otvoren 0 - 24. Lijepo je imati taj oslonac i hvala im za svaku šetnju, odlazak na igralište, porciju juhe za sutra kada sam ja mogla završiti knjigu, pogledati epizodu serije ili presložiti i pospremiti dječju sobu. Čim su kod bake bez mene, već mi nedostaju! A oni toliko vole to zajedničko vrijeme!

I zato, čuvajte svoje mame i svekrve jer što ih dulje čuvamo i pazimo, to će one dulje čuvati našu djecu. A ta je ljubav zaista luda. U najboljem mogućem smislu.

 

Između dobrog i savršenog nalazi se moderno majčinstvo - jesam li dovoljno dobra?


Autorica: Andrea Šikić

Foto: Canva

 

1 komentari

  1. Divan članak. Uživala sam čitajući ga. Možda zato što sam baka. U mom slučaju i dida je sličan opisu, pogotovo u dijelu "šećer party". Nismo blizu, 200 km, ali ni daleko, često se viđamo i živim samo za njih.

    OdgovoriIzbriši

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.