Seksualno nasilje – hoćemo li ikada moći progovoriti i prijaviti nasilje bez straha?



Čeka li nas bezuvjetno razumijevanje ili nailaženje na zid, stigme, osude i propitkivanja iskrenosti i morala?


Ovih dana u različitim medijima možemo se susresti s mučnom i teškom, ali opet i iznimno važnom temom seksualnog nasilja. Pomisao da se to događa češće i rasprostranjenije nego što smo mislili, gotovo nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Činjenica da je ta tema tek nedavno doživjela boom u medijima i široj javnosti, ne podrazumijeva da se to nije događalo i prije, iza ugašenih kamera i zatvorenih vrata. Seksualno nasilje se, kao i ostale vrste nasilja, događa na svakodnevnoj bazi u različitim sferama društva čega često nismo ni svjesni. Žrtve seksualnog nasilja možemo postati i mi same, naše prijateljice, naša djeca, kolegice, rođakinje, susjede ili poznanice. Ne isključujem naravno ni mogućnost da muškarci postanu mete seksualnih napada, no ipak su u oko 95 % slučajeva žrtve žene. Seksualnost i nasilje  sami po sebi, a kamoli u kombinaciji, predstavljaju tabu teme o kojima je iznimno teško ili čak zabranjeno pričati što ne znači da pred time treba zatvarati osjetila te se praviti da se to ne događa. Možda nam kampanje poput #NisamTražila, #MeToo i Spasi me napokon otvore oči.  

Europska agencija za temeljna prava objavila je 2014. godine rezultate istraživanja o različitim vrstama nasilja nad ženama u kojem je sudjelovalo više od 42 000 žena u dobi od 18 do 74 godine, uključujući i Hrvatice. Rezultati su pokazali su da je jedna od tri žene doživjela fizičko i/ili seksualno nasilje u razdoblju od 15. godine života do provedbe istraživanja što odgovara brojci od 62 milijuna žena. Jedna od pet žena doživjela je fizičko i/ili seksualno nasilje od partnera. Isti postotak žena doživjelo je tjelesno ili seksualno zlostavljanje u djetinjstvu od strane odrasle osobe. Pet posto žena bilo je silovano, neke i od strane više osoba odjednom, što odgovara približnoj brojci od 9 milijuna. Nekom obliku seksualnog uznemiravanja bilo je izloženo 55 % žena, pri čemu je u 32 % slučajeva počinitelj bio nadređeni, kolega ili klijent. Dvadeset posto mladih žena (18 do 29 godina) bilo je žrtva virtualnog seksualnog uznemiravanja. Procjenjuje se da je 1/3 ili ¼ žena žrtava nasilja doživjela više od jednog incidenta. 67 % žena nije prijavilo najozbiljniji incident partnerovog nasilja. Prema podacima iz medija, u Hrvatskoj je tijekom 2018. godine 69 djevojaka i žena prijavilo spolni odnos bez pristanka, pri čemu je kod 27 slučajeva počinitelj bio osoba bliska ili poznata žrtvi.



Dostupne statističke podatke o žrtvama seksualnog nasilja treba uzeti s rezervom jer ono često prođe neprijavljeno, ispod radara. Iz mnogobrojnih razloga seksualno nasilje rijetko se prijavljuje ili se za njega sazna prekasno, najčešće u razdoblju između 10 ili 16 godina poslije. Istraživanja pokazuju da ako se nasilje ne prijavi unutar 24 sata, stopa prijavljivanja značajno pada, zajedno s mogućnosti prikupljanja dokaza, razotkrivanja istine i kaznenog odgovaranja počinitelja. Podaci dobiveni anonimnim upitnicima ukazuju na to da je do 18. godine svako peto dijete seksualno zlostavljano. Prema rezultatima mnogih provedenih istraživanja, na jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 i 20 neprijavljenih slučajeva. U 90 ili čak 95 % slučajeva žene se ne usude prijaviti seksualno nasilje. Možemo, dakle, zaključiti da te brojke zapravo nisu nimalo zanemarujuće, već prilično zabrinjavajuće.


Iz kojih razloga žrtve nisu sklone prijavljivati seksualno nasilje?

Razlozi su neprijavljivanja kaznenih djela seksualne prirode mnogobrojni. Neugodne i teške emocije, poput straha, tuge, očaja, srama i krivnje mogu prepriječiti put od namjere i odluke do samog čina prijave. Zamislite koliko bi teško bilo tako nešto priznati i o tome razgovarati s partnerom, članom obitelji ili prijateljem ne znajući kakvu ćete reakciju kod njih izazvati. Čeka li vas bezuvjetno razumijevanje ili nailaženje na zid, stigme, osude i propitkivanja vaše iskrenosti i morala? Hoće li vam itko vjerovati ili ste osuđeni na doživotnu stigmu? Stavljate li vaš život, partnerski i obiteljski odnos i/ili posao na kocku? Je li bolje da šutite i sami se time pokušate nositi? Društvo i pravosuđe često zakazuju u području pružanja zaštite, iskrenog razumijevanja, senzibiliziranosti i empatičnosti prema žrtvama što stvara osjećaj bespomoćnosti, beznađa te dubokog razočarenja i nepovjerenja u institucije. Sudski procesi znaju trajati predugo što može dodatno traumatizirati i iscrpiti žrtvu koja se cijelo vrijeme pita kakva će se presuda donijeti te hoće li se išta promijeniti.



Što ako je za to vrijeme počinitelj na slobodi i vi se morate s tom činjenicom naučiti živjeti? Još gore, što ako se morate vratiti živjeti s njime pod istim krovom, u isto ono okruženje iz kojeg ste se pokušali spasiti jer nemate kamo pobjeći? Kako ćete objasniti djeci što se događa? Nerijetko su počinitelji upravo bliske osobe u koje bismo trebali imati povjerenja, a često su to i figure autoriteta (partneri, bivši partneri, prijatelji, nadređeni, kolege i poznanici). U velikoj većini slučajeva (i do 85 %) postojalo je ranije poznanstvo žrtve i počinitelja. Nasilje se unutar partnerskog odnosa može javiti u bilo kojoj fazi, od veza mlađih od godine dana do brakova i odnosa koji traju preko 20 godina. Prvi nasilni čin često se događa u fazi zajedničkog života partnera. Poznanstvo počinitelja može se negativno odraziti na sklonost prijavljivanju događaja. Hoće li se nasilje i prijetnje intenzivirati te pogoršati ako počinitelj sazna da smo ga prijavili? Hoće li se taj traumatični događaj ponoviti i je li svijet i dalje siguran? Pitanja, briga i neizvjesnosti u vezi s time zaista ne nedostaje, a odgovora je s druge strane malo. Možda je najvažnije pitanje koje si svi trebamo postaviti tko će te žene, odnosno žrtve, zaštititi i kada?

Prijavljivanje nasilja i pogoršavanje psihičkih posljedica dodatno otežava postojanje različitim društvenih predrasuda i mitovima koje bi trebalo razbijati i uklanjati prije svega što ranijom edukacijom građana i iznošenjem točnih podataka te kontrolom sadržaja u medijima. Česti su mitovi, primjerice, da se nasilje ne događa često, da se događa samo noću kada žrtve same u izazovnoj odjeći šeću sumnjivim dijelovima grada, da su napadači samo nepoznati muškarci određenih karakteristika koje je lako uočiti, da se silovanje ne može dogoditi u braku, da muškarci ne mogu biti žrtve silovanja, da žrtva može spriječiti silovanje ako to želi ili se potrudi ili da su česte lažne prijave silovanja radi privlačenja pažnje. 



U nekim istraživanjima pokazano je da su muškarci skloniji vjerovanju takvim mitovima, pri čemu je veći stupanj uvjerenja povezan s jače izraženim neprijateljskim stavovima i ponašanjima prema ženama.

Vjerovanje o pravednosti i sigurnosti svijeta te dozu nerealnog optimizma posjedujemo zapravo svi. Zamislite kako bi vam život izgledao da se na svakodnevnoj bazi brinete oko toga hoće li vas netko seksualno napastovati ili silovati kad se budete vraćali s posla ili iz noćnog izlaska? Puno je lakše vjerovati da je svijet pravedan i da svatko dobije ono što zaslužuje ili čemu se svjesno ili nesvjesno izlaže nego prihvatiti da se to može dogoditi svakome, bilo kada i bilo gdje. Kada saznamo za nasilni čin, teško je oduprijeti se racionalizacijama poput „Ja sam opreznija/vodim sasvim drugačiji životni stil, meni se to ne bi moglo dogoditiili Ja dobro poznajem osobe s kojima se družim, oni to meni nikada ne bi mogli učiniti.“ Takva su razmišljanja ljudska te ne moramo misliti da smo loše osobe ako nešto tako pomislimo.




Iako svatko od nas ima šansu postati žrtvom nasilja, postoje i neki rizični faktori. Najugroženiju skupinu čine žene mlađe od 24 godine, no žrtvama također često postaju djeca i mladi. Razlog odabira mladih, odnosno ranjivih žrtava, leži u dojmu lakoće manipuliranja, kontroliranja, zastrašivanja, pokazivanja moći i osjećaju zaštićenosti od širenja i saznavanja informacija. Povećan rizik može biti povezan sa životnim stilom. Osobe koje vode aktivniji društveni život, više se same kreću po noći (iz zabave ili zbog smjenskog rada), sklone su devijantnim ponašanjima ili potječu iz disfunkcionalnih obitelji (žene beskućnice, prostitutke, štićenice različitih domova, muškarci u zatvorima) također su u većem riziku. 

Vrijeme je počinjenja najčešće noću, između 20 sati navečer i 8 sati ujutro, tijekom vikenda, u ljetnim mjesecima

Prema nekim podacima, polovina silovanja događa se u privatnoj kući ili stanu što razbija mit o tome da se to događa samo u mračnim, napuštenim i sumnjivim dijelovima. Počinitelji često znaju iskoristiti osobe u alkoholiziranom ili drogiranom stanju. Karakteristike i ponašanja žrtve koja povećavaju rizik naravno ne opravdavaju seksualno nasilje i ne znači da je žrtva sama za to kriva. Nijedna žrtva nije namjerno htjela izazvati silovanje ili biti silovana.




Koji su oblici seksualnog nasilja?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, seksualno nasilje odnosi se na bilo koji postupak seksualne prirode, seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Ovakvom definicijom obuhvaćen je širok spektar postupaka, od seksualnog uznemiravanja, preko neželjenih seksualnih radnji koje podrazumijevaju fizički kontakt s počiniteljem (dodirivanje različitih dijelova tijela, prisilne seksualne aktivnosti potaknute obmanama, prijetnjama i pritiskom, prisiljavanje na izvođenje ili promatranje masturbacije) do silovanja, trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucije, sakaćenja genitalija ili seksualnih ubojstava. Takve postupke karakterizira upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.

O osjetljivosti, diskutabilnosti i društvenoj važnosti teme seksualnog nasilja i zlostavljanja svjedoče česte rasprave stručnjaka i česte izmjene u zakonskim regulativama koje su u skladu s društvenim promjenama. Primjerice, seksualno nasilje prije se promatralo samo u kontekstu muškog spola prema ženskom što je sada izjednačeno, uvedena je kategorija spolnog nasilja u braku i spolni čin izjednačen je s ostalim spolnim radnjama.  Pomaci u pozitivnom smjeru svakako se događaju, no pitanje je jesu li dovoljni?



Spolno uznemiravanje koje je jedno od najčešćih oblika spolnog nasilja u Kazneni je zakon uvedeno tek 2013. godine. Primjeri takvih ponašanja brojni su i vjerujem da se gotovo svaka od nas može prisjetiti situacija kada je bilo teško odrediti granicu šale i uvrede, primjerenog i neprimjerenog komentiranja ili prilaženja. Neželjene primjedbe i komentari seksualne prirode, seksističke i diskriminirajuće šale, širenje seksualnih glasina o osobi, verbalni prijedlozi i sugestije, neželjene poruke i pozivi, neprijatni fizički dodiri, neverbalna komunikacija (govor tijela, geste, pogledi, znakovi), nepoštivanje osobnog prostora, neprikladna pažnja, emocionalno proganjanje, seksualno podmićivanje. U Zakonu je navedeno da se za spolno uznemiravanje druge osobe koja se nalazi u podčinjenom ili zavisnom položaju izriče kazna zatvora u trajanju do dvije godine.

Silovanje se smatra jednim od najtežih oblika seksualnog nasilja. Prema novom Kaznenom zakonu odnosi se na izvršavanje spolne radnje s osobom bez njezinog pristanka ili na navođenje druge osobe da bez svog pristanka izvrši spolni čin ili s time izjednačenu spolnu radnju s trećom osobom ili sa samim sobom. Kazna zatvora za takvo djelo iznosi od jedne do pet godina, osim ako je djelo počinjeno uporabom sile ili prijetnje da će se izravno napasti na život ili tijelo silovane ili druge uključene osobe, ako je učinjeno na osobito okrutan  prema bliskoj osobi, ranjivoj žrtvi (dob, bolest, ovisnost, trudnoća, invaliditet, teške tjelesne ili psihičke smetnje). U tom slučaju kazna iznosi od tri do deset godina. Za izricanje kazne važan je pristanak žrtve te sposobnost donošenja takve odluke što, naravno, nije uvijek lako utvrditi.


Kakve su posljedice seksualnog nasilja?

Seksualno nasilje za sobom ostavlja mnoge ozbiljne i dugoročne ožiljke te posljedice. Predstavlja ozbiljnu prijetnju psihičkom i tjelesnom zdravlju, a u težim slučajevima može završiti i smrtnim ishodom uzrokovanim ubojstvom, samoubojstvom ili HIV infekcijom. Žrtve su često izložene ponavljanim neželjenim seksualnim radnjama u kombinaciji s dodatnim problemima poput partnerovog alkoholizma ili financijskih teškoća. Seksualno nasilje ubraja se u traumatska iskustva koja su povezana s brojnim reakcijama na emocionalnom, misaonom, ponašajnom i tjelesnom planu. Teško je nakon proživljavanja takvog događaja zadržati istu sliku o sebi, drugima i svijetu te vjerovati u koncepte pravednosti, sigurnosti i zaštićenosti. Pitanja vlastite seksualnosti te povjerenja u partnere i bliske osobe mogu biti ozbiljno narušena i promijenjena. Sve žrtve u nekoj mjeri proživljavaju sindrom traume silovanja ili razvijaju posttraumatski stresni poremećaj. U značajno su većem riziku za razvoj depresije, a povećava se i vjerojatnost suicidalnih ponašanja. Često su prisutne anksiozne smetnje poput strahova i fobija, noćnih mora i stalnih briga. Žrtve se nerijetko suočavaju s ponavljanim proživljavanjima događaja, neželjenim mislima, slikama, zvukovima, zbog čega im je značajno narušena kvaliteta života. Ako uz sve nabrojane simptome nadodamo proširenje kruga ranjivosti na bliske osobe ili izostanak socijalne podrške, vjerojatno vam nije teško zamisliti na kakav su pakao žrtve osuđene. Kod svih žrtava ne moraju se javiti svi simptomi, odnosno, svaka žrtva ima pravo osjećati se na svoj način te dobiti pravovremenu i sveobuhvatnu medicinsku i psihološku pomoć.



Primjeri seksualnog nasilja nose i iznimno važnu poruku za sve nas pojedinačno, ali i za cijelo društvo. Svi se trebamo pitati treba li dogoditi novi javni slučaj i afera kako bismo kao društvo o tome promišljali i nešto poduzeli. Društvo i odgovorne institucije trebale bi ozbiljno i žustro raditi na pomaku od reaktivnog prema preventivnom djelovanju što bi uključivalo edukaciju, senzibilizaciju i razvijanje empatije od što ranije dobi. U društvu bi se trebala njegovati nulta tolerancija na sve oblike nasilja, u vrtiće i škole trebali bi se uvesti sustavni preventivni i edukacijski programi, kazne bi, po mome mišljenju, trebalo postrožiti te bi definitivno trebalo poduprijeti proširenje mreže pružanja stručne pomoći i podrške žrtvama

Pitanje Zašto nisi nekome rekla ili prijavila? trebali bismo preformulirati u Zašto nadležni nisu učinili dovoljno kako bi takve odluke olakšali i kako bi zaštitili žrtve?


Depresija – jedna od najvećih prijetnji modernom čovjeku?


Autorica: Mirna Keresteš, mag. psych.

Foto: Canva

 

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.