Kako sam se izvukla iz dugogodišnje toksične veze? Što nakon prekida?

Što kada se bolesno vežete za svoga partnera, a da toga niste ni svjesni?

Toksični odnosi nisu nužno oni koje imate s odabranim partnerom. Oni itekako mogu biti obiteljske ili prijateljske prirode, a zajedničko je svima to što ih iz života treba izbaciti. Međutim, što kada ne uočavamo da smo zapeli u takvom odnosu?

Da mi je do prije otprilike godinu i pol do dvije netko vezu nazvao toksičnom, postao bi predvodnikom moje liste neprijatelja. Danas shvaćam da su mi upravo te osobe možda pomogle da počnem preispitivati ponašanja i odluke partnera te da se konačno pomirim s tim da stvarnost ipak nije onakva kakvom se činila u mojoj zaljubljenoj glavi. Da biste shvatili o čemu pričam, krenut ću od početka.

U mom se slučaju radilo o neočekivanoj vezi, spontanoj ali brzoj. Činilo se kao da je riječ o filmskoj ljubavi na prvi pogled. Netko tko mi je toliko odgovarao psihički, fizički, svojim navikama… svime. Imao je sve što je u mojoj glavi imala osoba s kojom želim provesti život. Takva se ljubav dogodi samo jednom u životu. Sigurna sam.

Bila.

Dugogodišnja veza, koja se protegnula u šesto ljeto, pod upitnik je u mojoj glavi došla kada sam osvijestila da njome dominiraju zabrinutost i opći stres. Samo neki od razloga bili su neodgovaranje na poruke pod izlikom da nije sve u porukama, poslovna odsutnost koju, naravno, uvijek moraš razumjeti jer ipak se od nečega treba živjeti, sve veći fokus na njegov život, a zapostavljanje moga, sve veće razumijevanje s moje strane, a sve manje s njegove i još brojni drugi primjeri koji na kraju svakodnevice pobuđuju pitanje „Što ako laže?“. Odgovor je na kraju uvijek bio na njegovoj strani, točnije glasio je „Ne budi paranoična, naporna si mu. Zašto bi lagao?“ Zabrinuta liježeš, zabrinuta se budiš, iz zabrinutosti s vremena na vrijeme pucaš i ispadaš kriva za sve vaše svađe. A inače je sve bajno. Dok ti ne poludiš.

Naravno da jedina ludiš jer si jedina kojoj je stalo. Čim si to priznaš, na pola si puta do ozdravljenja.

Zašto ne možemo prekinuti?

S obzirom na to da sam smatrala da mi je prijeko potrebna psihološka pomoć, a sama ju nisam imala hrabrosti potražiti, pročitala sam bezbroj stručnih članaka koji se bave tom problematikom. Najbolji primjer koji objašnjava zašto želimo takav odnos pronašla sam u jednom od njih. Toksičan odnos, osim ružnih emocija, itekako se sastoji od napadaja ljubavi partnera. Problem je što nakon leta obično slijedi pad. 

U trenutku kad pređeš preko nekoliko takvih izmjena, navikavaš se na obrazac ponašanja koji te „diže pa spušta“. 

Najbolji je osobni primjer situacija u kojoj se moj ničim izazvan partner naljuti, odbija se javiti i odgovoriti na poruke (kako bi me naučio pameti). Očekivano posustajem jer sam sada već uvjerena da sam stvarno nešto krivo napravila i čekam dok na jedvite jade prihvati moju ispriku i vrati se u naš ljubavni oblak. Kada ponovno dobijem romantičnu poruku u nebesima sam, baš kao ovisnik koji je nakon apstinencije uzeo „potrebnu“ dozu. Idealna usporedba da bi se objasnio ljubavni otrov.

Nakon bezbroj prijateljičinih upozorenja vjerojatno će vam djelovati da je ljubomorna na vaš odnos ili da „valjda bolje znate što vam je činiti“, ali i to što ne želite čuti, bit će od iznimne važnosti za vaše buđenje. Iako će vam se brojne osobe učiniti neprijateljima, realan je razgovor prva stvar koja vam može otvoriti oči. Nakon što sam prvi puta u sebi iskreno analizirala ljubavne odnose koje smatram savršenima, shvatila sam da moj s takvima nema doticaja. Jer ljubav nije jednostrano razumijevanje, beskompromisno prihvaćanje i uvažavanje. Ljubav nije  let jednoga, a pad drugoga. Umjesto straha od izgovaranja: „Ne mogu više, želim prekid! nakon šest godina odabrala sam promjenu. I nisam požalila. Pritom ne želim reći da sam se osjećala savršeno, već oslobođeno. Oslobođeno od stalnog straha, nervoze i pretjeranog analiziranja. Iako sam bila uvjerena da više nikada neće naići isti, da bolji ne postoji, da ne mogu bez njega i da se trebam više truditi.

Što nakon prekida?

Kao i nakon svakog prekida, javljat će se razne promjene raspoloženja. Od početne izražene tuge ili, s druge strane, razuzdanog ponašanja zbog oslobađanja, preko nostalgičnih izljeva pa sve do dana ispunjenih radošću. Jedini savjet koji bih navela kao ključan, ako pođem od sebe, taj je da obavezno uklonite svaki doticaj s „voljenom“ osobom. Ponovni susret ili kontakt probudit će u vama kriznu fazu kakvu ima ovisnik iz prethodnog ulomka. U potrebi za ljubavlju (koju nećete lako pronaći odmah po izlazu iz veze), većina će pokleknuti i pristati na „makar malu dozu“. Priča tada kreće ispočetka. Ono što vam može pomoći u periodu samovanja većinom su savjeti koje ste već čuli, no tek kada ih odlučite poslušati, shvatit ćete zašto su dobro rješenje.

Najteže je prilagoditi se na novi način razmišljanja. Više ne postoje zajednički planovi, vjerojatno su se neki stavovi pokazali neispravnima, poneko vaše mišljenje ispostavilo se krivim. S tim se najteže pomiriti. Barem je meni bilo. Najteže je samome sebi priznati da stvari ipak nisu kakvim su se činile. Osobito nakon što ste ih žustro zagovarale. Prvi je korak sebi priznati da ste možda pogriješili i oprostiti si jer niste svemogući i ne možete predvidjeti stvari. U tom periodu plakat ćete, tugovati, samovati ili pak imati potrebu biti u društvu. Ponašajte se ovisno o trenutku i osjećaju. Jedino ćete tako uspjeti izbaciti sve emocije. Dakako, ne gubite kontrolu i ne dozvoljavajte da loše faze prijeđu u rutinu.

Nakon što ste to shvatile, ostaje vam problem organiziranja (promijenjene) svakodnevice. Premda mnogi stručnjaci kažu kako je dobro okupirati se sa što više posla, u mom je slučaju to bila nemoguća misija. Nisam se mogla koncentrirati ni na što što mi je bilo naporno te sam obavljala samo ono što sam morala. Dopustite si više tetošenja i ne ustručavajte se nagraditi se. U prebolijevanju mi je uvelike pomogao razgovor s bliskim osobama iskrenih namjera kojima se potpuno mogu otvoriti, boravak u drugačijim prostorima od onih u kojima sam inače naviknula biti, mala promjena rutine i rad na sebi. Sve što trebate čuti ako se nalazite u situaciji prebolijevanja, činjenica je da ste same bile i prije voljene osobe te da je jedina ispravna stvar koju ste mogle napraviti prekid. Premda ste unesrećeni, otvarate prostor brojnim drugim stvarima i mogućnost da se posvetite samoj sebi. Pomislite koliko ste samo ljubavi i razumijevanja davali partneru. Gdje bi vam bio kraj kada biste ju poklonili samoj sebi? 

S vremenom ćete otkriti nove interese i putove koje niste imale prilike otkriti i bit ćete zahvalne i svjesnije svoje ispravne odluke. Toksičan odnos, kako mu samo ime kaže, truje. Ne gradi nego ruši. Stoga preispitajte svoj odnos i ne gubite vrijeme. Ne gubite drage osobe zbog nekoga tko to ne zaslužuje, a prije svega nemojte izgubiti sebe.

P. S. Radi se o osobnoj priči prožetoj savjetima koji su meni osobno u danom trenutku pomogli, no ako vam se čini da izlaz ne postoji te da niste dovoljno jaki, ne ustručavajte se pomoć potražiti kod stručnjaka.

Selidba iz veće u manju sredinu i kulturalni šokovi - kako mi se život promijenio

Autorica: Anonimna

Foto: Canva