Selidba iz veće u manju sredinu i kulturalni šokovi - kako mi se život promijenio


Osobna priča - što se sve mijenja prelaskom u znatno manji grad?

„Ja sam mislio da je tebi i Zagreb premalen grad!“ rekao mi je prijatelj nakon što sam obznanila da se selim natrag u rodnu Baranju. Ni sama nisam mogla vjerovati da će se to dogoditi jer sam ipak svoje formativne godine provela u sredini s puno širim mogućnostima.

"Ali neće mi ništa nedostajati, imat ću sve kao i u velikim gradovima, preko interneta sve je dostupno, a i ne idem u Sibir, zaboga!" odgovaram pomalo s grčem u želucu jer ni sama ne vjerujem da će mi zapravo biti dobro. No odlučila sam. Magistrirala sam, nemam posao i nemam nekretninu u Zagrebu. Svaki trošak za visoku stanarinu i režije trošak je koji moja obitelj neće lako podnijeti. Čak i ako brzo nađem posao, početnička plaća neće biti dovoljna za pokrivanje samostalnoga života. Sam Bog zna koliko su me cimerstva izmorila i da to nije život koji mogu voditi jednoga dana kada dobijem ozbiljan posao. U ozbiljnoj sam vezi i moj partner ima stabilan i dobar posao u Osijeku. Jedini logičan korak bio je da i ja doselim u svoj rodni kraj. Je li ta selidba zbog ljubavi ili manjka novca za samostalan život? Ja bih prije rekla da je u pitanju bila ljubav jer novca bi uvijek nekako bilo. Novčani faktor zapravo sam češće uključivala u priču kada sam sama sebi pokušavala racionalizirati odluku. Kombinacija svih faktora i jedno popodne vrlo ozbiljnog razmišljanja o mojoj budućnosti navela me na tu odluku. Možda ću u manjoj sredini teže naći posao i neću imati toliko izbora kod naručivanja azijske hrane, ali hej! Pa počet ću novi život ili, bolje rečeno, suživot. Naći ćemo stančić u Osijeku, bit ćemo blizu roditelja, jest ćemo domaću hranu, imamo auto za sve izlete i putovanja, nije li to jednako uzbudljivo?



Cijeli sam život nekako bježala od te male sredine, od sela u kojem sam odrasla, od ljudi koje sam smatrala malograđanima. Ni sama ne znam zašto sam se osjećala toliko neuklopljeno kada su svi oko mene uvijek bili ljubazni. Malu sredinu vidjela sam kao prijetnju vlastitom uspjehu i uvijek sam težila tome da vidim što više svijeta, da upoznam što više ljudi i da što više proširim svoje vidike. Mala sredina tjerala me da se osjećam sputano, ograničeno u doslovnom i figurativnom smislu, nisam imala toliku slobodu kao u velikom gradu gdje je sve nekako dostupnije i lakše. Kako su godine prolazile i kako sam počela uviđati da sama činjenica što živim u većem gradu, neće doprinijeti mom zamišljenom svjetskom uspjehu i slavi, osjećala sam se manje sputano. Svako daleko putovanje natjeralo me da razbijem iluziju da je 300 km značajno. Gdje god živjela, mogu svakako svugdje doći, zar ne? Nijedan kraj nije kraj svijeta.





Neke od stvari koje su me zabrinjavale obistinile su se! Jako mi je dugo trebalo da nađem posao. Iako sam u Baranji i Osijeku provela većinu života, poznajem malo ljudi i nisam imala prave informacije. Osim toga, kada sam napokon dobila posao, bila sam svjesna da će biti manje plaćen čak i od studentskih poslova koje sam radila u Zagrebu. O.K., ovdje su troškovi puno niži pa mi se u konačnici životni standard digao na jednu višu razinu. Sama činjenica da stan plaćamo više nego četverostruko manje u odnosu na Zagreb i da većinu hrane imamo iz domaćeg uzgoja naših roditelja, baka i djedova, dovoljno govori o tome koliko su nam se životni troškovi smanjili. Osim životnih troškova jedna velika promjena bili su mi prijatelji. Stara poslovica kaže da „što je daleko od očiju, daleko je od srca“, a u mojoj se životnoj priči sasvim dobro uklopila.


Sklapanje novih prijateljstava

Promjenom životne okoline morala sam naći i nove prijatelje ili obnoviti stara prijateljstva iz djetinjstva. Vjerujte mi, u srednjim dvadesetima nije tako lako nalaziti potpuno nove prijatelje kao što je to bilo kada smo bili klinci. 

Kako uopće upoznaješ nove ljude kada to nisu kolege s posla? Dođeš do neke cure koja ti se sviđa i kažeš: „Bok, hoćemo biti prijateljice?“




Sve mi je to prvih nekoliko mjeseci bilo čudno i osjećala sam se usamljeno. Srećom, taj period nije dugo trajao jer su ljudi ovdje puno otvoreniji za nova prijateljstva i nije prošao dug period do vraćanja na intenzivan društveni život kakav sam vodila ranije. I da, ni jednom nisam morala biti toliko očajna da nekoga pitam hoće li mi biti prijatelj.


Kulturalne razlike

Definitivno jedan od najizraženijih kulturalnih šokova bili su pogledi usmjereni prema meni od strane nepoznatih ljudi. Ne obični pogledi, nego piljenje. Stalno sam se brisala oko usta misleći da sam prljava od hrane, provjeravala cipele misleći da za sobom vučem rolu wc papira i provjeravala si stražnjicu da nisam sjela na nešto prljavo. Ne, nisam bila umazana ni prljava, samo nisam bila naviknuta da me itko primjećuje. „Ovdje svi znaju skoro sve ljude i naravno da je zanimljivo kada dođe neko novo lice“, rekla mi je prijateljica kada sam se požalila da me svi čudno gledaju. U Zagrebu sam naviknula ne gledati u ljude da ne bi pomislili da su čudni ili drukčiji, a ovdje sam prihvatila da svi vole gledati i biti viđeni. Napokon su svi kafići na Promenadi dobili smisao. Ima li išta ljepše od pijuckanja kave i gledanja što su drugi ljudi obukli i s kim se šetaju?




Ljudi se ovdje često žale da im je loše, da nemaju novca, no svi nekako žive. I to bolje nego što misle. Nekako nam je to zanovijetanje postalo dio kulture. Nije idealno, naravno, ali nije ni toliko loše. Uostalom, nigdje nije idealno ako se sam ne potrudiš da ti bude dobro. S vremenom sam naučila jadikovke uzimati sa zrnom soli. Osim nekoliko promjena koje sam u početku smatrala negativnima, dogodile su se i neke jako pozitivne. 

Ljudi su ovdje pozitivniji i spremniji pomoći. 

Kada sam god naišla na nekakav problem, našli su se ljudi koji su mi izišli u susret (besplatni dijagnostički pregledi auta highlight su mjeseca). Možda me to ne bi smjelo šokirati, ali očito to ranije nisam smatrala svakodnevnim ponašanjem. Veze među ljudima općenito su puno stabilnije, prijateljstva su dublja, a obitelj više drži do međusobnih odnosa. Drugo, sve je nekako dostupnije. Nema previše gužve. Sjedneš u auto, odeš u kupnju, doma si za pola sata (ok, osim kad su sniženja u Zari). Nema čestih prometnih kolapsa. Nema toliko buke. Kada pitaš prijatelje za druženje, ne mora proći dvije godine da vam se rasporedi usklade. Mame djecu upišu u vrtiće i škole bez problema. Ne bojiš se toliko hodati noću sam. Kada dvoje u kućanstvu rade, mogu si priuštiti nekretninu bez doživotnog dužničkog ropstva. Možete si priuštiti češće odlaske u restorane jer nisu abnormalno skupi. Kina i kazališta nisu uvijek rasprodana. A hrana? Gotovo da se više ni ne sjetim one dostave iz indijskog restorana.



Koja je najveća promjena koja mi se dogodila? 

Shvatila sam da je moj život u mojim rukama i da je dom tamo gdje su mi voljeni, a ne tamo gdje možeš naručiti pizzu u dva ujutro. Živim u zabiti u kojoj nema posla i budućnosti, rekli bi neki. Ja kažem da živim tamo gdje mi je srce. Tamo gdje su ljudi koje volim najviše na svijetu i ništa mi baš nije daleko. Kada se poželim nekih daljina, zaputimo se u kojem god smjeru želimo. Od svih koji su mi dragi, a ne žive u blizini, daleko sam samo jedan videopoziv. Još bolje, svi nas mogu doći posjetiti jer ima mjesta za sve koji nas žele vidjeti. Uostalom, živim u prekrasnom dijelu Hrvatske koji može nama i našim gostima puno toga ponuditi. Mogla bih čak reći da sam zahvalna što me ljubav natjerala da se vratim u svoj rodni kraj i uvidim da sam bila u krivu kada sam od njega bježala jer ne samo da mi je porasla kvaliteta u materijalnom smislu nego i u onom bitnijem, nematerijalnom.


Veza na daljinu - kako održati kvalitetan odnos? 


Autorica: Helena Kolenić

Foto: Canva


0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.