Razlike u odgoju dječaka i djevojčica - što zapravo trebamo naučiti našu djecu?





"Nemam apsolutno nikakav problem s tim da svojoj kćeri kupim autić, loptu, alat ili bilo koju 'mušku igračku'."


Svjesno ili nesvjesno dječake i djevojčice počinjemo tretirati drugačije još prije nego se rode. Kada se na ultrazvuku prikaže spol djeteta, prvo što većina roditelja napravi jest spremanje stvari za bebu u rozoj ili plavoj boji. Naravno, plava je za dječake, ružičasta za djevojčice. O drugim bojama u paleti nema govora, a kamoli da se djevojčicu smjesti u plavu sobu. Da smo u 18. stoljeću za takav grijeh spalili bi vas na lomači.

I tako se s vašim čedom rodi i prvi stereotip u odgoju.

Kad sam ostala trudna i dok još nisam znala da nosim djevojčice, najgora je stvar bila koju mi je itko mogao reći, ta da nosim sina. Sustavno sam odbijala činjenicu da je mogućnost muškog djeteta ogromna  i da ću se s tim morati pomiriti.

Zašto, pitate se, važno da je živo i zdravo?

U teoriji jest, u praksi svi mi preferiramo jedan spol, iako je na kraju naravno najbitniji spomenuti ishod - da je dijete živo i zdravo.

Grozno sam se bojala sina jer "Kako ću ja odgojiti muško čedo, a da ga okolina ne diskriminira?"



Meni je kao roditelju sasvim u redu da se moj sin igra s lutkama, da voli plesati i da mu je omiljeni lik Elsa umjesto Spidermana. Meni kao roditelju dječak koji želi nositi haljinu potpuno je prihvatljiv, no okolina bi ga prožvakala, pojela i ispljunula.  Stoga je u mojoj glavi lakše bilo odgojiti djevojčicu jer će okolina blaže reagirati na djevojčicu s kolekcijom dinosaura nego što bi bio slučaj da se dječak igra s barbikama.

Biološke razlike sasvim su jasne, ali one tradicionalne, društveno prihvatljive često su razlog velikih neslaganja. Temi se pristupa selektivno i vrlo rijetko s pozitivnim ishodom diskusije. 

Dok jednoga dana ne dobiješ kćer koja voli autiće i dinosaure, nema sekunde mira, a haljinu ne bi obukla da joj život ovisi o tome i plahog dječaka koji voli Trnoružicu, slikovnice i želi puštati kosu. Tada se nađeš u problemu, društvenom problemu! Jer tebi je doma sasvim svejedno tko se igra  s dinosaurima, a tko s barbikom, sve dok svi šute i igraju se.



Činjenica da živimo u tradicionalnoj, katoličkoj Hrvatskoj, što se posebno očituje u ruralnim krajevima, nepobitna je. To i u današnje vrijeme jako utječe na obiteljske vrijednosti, samim time i na odgoj kao takav.  Da se razumijemo, tradicionalne vrijednosti nisu nužno loša stvar. U našoj tradiciji ima prekrasnih obiteljskih običaja i elemenata koji se mogu sasvim lijepo uklopiti u današnju kulturu življenja, ali ima i negativnu stranu na koju malo tko obraća pozornost jer se takav poredak u kućanstvu godinama prenosi s koljena na koljeno.

Žena je ta koja brine o kućanstvu, djeci i mužu, a muž je zaštitnik i glava obitelji, donositelj prihoda i stup zajednice. A djeca rade ono što vide. Ako muško dijete nikada nije vidjelo tatu da pere suđe, mete ili stavlja rublje sušiti, neće danas-sutra to činiti ni on. 

Također, društvo je još uvijek puno pasivnih očeva. Većinu odluka prepuštaju majkama jer su majke te koje čitaju, idu na predavanja i educiraju se o roditeljstvu, idu na školske informacije i roditeljske sastanke, vode evidenciju o liječnicima, treninzima i slobodnim aktivnostima... Možda je razlog pasivnosti i strah i nesigurnost ili spomenuti tradicionalni odgoj, ali ni jedan od navedenih razloga nije opravdanje za takvu pasivnost u odgoju.  



Srž problema leži u nama, roditeljima. Mi se vrlo lako uljuljamo u naučene obrasce ponašanja u kojima smo odrasli i zanemarimo činjenicu da pred sobom imamo male osobe i da njihova osobnost i preferencije ne ovise o spolu već od najranije dobi.

Dobijemo djevojčice pa brže bolje posežemo za lutkama u prodavaonicama iz kojih vrišti rodna podjela. Dobijemo dječake pa odmah kutiju s igračkama napunimo autićima i akcijskim junacima. To je u nama, naučeni smo tako.

Primjera radi. Ja imam dvije djevojčice. Žena sam, ali organski ne podnosim ružičastu boju, stereotipno odijevanje i rodnu podjelu u bilo čemu, stoga moje djevojčice gotovo da ne posjeduju ništa ružičasto. Nose majice s Batmanom i imaju podjednak broj autića, dinosaura i lutki. Nemam apsolutno nikakav problem s tim da svojoj kćeri kupim autić, loptu, alat ili bilo koju "mušku igračku".



Kada kupujem poklone za drugu djecu, situacija je drugačija. Uvijek, ali baš uvijek priklonim se stereotipima - lutka za djevojčicu, autić za dječaka. Iako možda znam da bi spomenuta djevojčica željela autić, ne želim ulaziti u konflikt s njezinim roditeljima.

Ružičasto za djevojčicu, plavo za dječaka jer je lakše postupiti tako nego ulaziti u diskusije i braniti svoja uvjerenja.

Ključ je u ravnopravnom odgoju, no prvo moramo preodgojiti sami sebe i ne pribjegavati liniji manjeg otpora. Ništa dobro nismo napravili njegujući društvene stereotipe samo zato što je lakše.

Odgajajmo dječake da je sasvim u redu da budu emotivni, da smiju plakati, da smiju iskazati bol i nezadovoljstvo, da se smiju igrati s lutkama i nositi ružičaste majice. Ružičasta je samo boja i ništa više.

Odgajajmo dječake da je sasvim normalno i u redu da budu frizeri, vizažisti ili modni dizajneri. Let's get real here, neki muškarci  sto su svjetlosnih godina iznad bilo koje žene kada je u pitanju moda i šminka. Odgajajmo dječake da ne moraju trenirati nogomet i igrati se s autićima  ili rata kada to ne žele i da im se zbog toga apsolutno nitko ne smije rugati. Odgajajmo ih da smiju voljeti koga god žele, neovisno o rodu, spolu i boji kože.






Odgajajmo djevojčice da smiju biti nogometašice, ragbijašice, vatrogaskinje, kamiondžije i vojnikinje i da zbog toga nisu čudne. Odgajajmo djevojčice da je potpuno u redu da nikada u životu ne obuku haljinu i ne nanesu šminku. Odgajajmo djevojčice da baš nikada ne moraju postati supruge i majke da bi bile ostvarene. Odgajajmo djevojčice da znaju da im nije jedina svrha u životu briga o drugima. Odgajajmo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije.

Odgajajmo dječake i djevojčice jednako. Učimo ih da ne postoje muški i ženski poslovi. Učimo dječake kuhati i pospremati, a djevojčice voziti i popravljati stvari kako ni jedno od naše djece, neovisno o spolu, ne bi trebalo biti ovisno o ni o kome. Neka odaberu kvalitetnog partnera kako bi išli rame uz rame jer su jednako sposobni. Odgojimo ljude jer promjena počinje ovdje s nama, novim generacijama roditelja. Generacijama roditelja kojima su sve informacije dostupne. Nemojmo ih ignorirati.


Između dobrog i savršenog nalazi se moderno majčinstvo - jesam li dovoljno dobra?

 

Autorica: Tijana Tomas

Foto: Canva

 

 

 

 

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.