Kako se nositi s ljutnjom i burnim ispadima djece? Savjeti psihologinje

- „Mama, mama! Kupi mi ovu igračku!“ 

 - „Ne može, imaš i previše igračaka kod kuće, s nekima se uopće ne igraš.“ 

- „Ali mama! Ovo svi imaju! Obećavam da ću se s njome igrati!“ 

- „Obećaš ti svašta pa ne ispuniš, a ionako sada za to nemamo novaca.“. 

Prepuštam vama na volju zamišljanje raspleta i kraja ovog kratkog scenarija. Hoće li vaše dijete poslušno uvažiti vaše riječi ili ćete se suočiti s neugodom zbog scene i burnog emocionalnog ispada koji slijede? U svakodnevnom radu često se susrećem s problemom regulacije i nošenja s neugodnim emocijama djece. Kao prilog tome često dolaze frustrirani, nervozni, zabrinuti,  uplašeni, bespomoćni, očajni, tužni, razočarani i ljutiti roditelji.  Nadam se da će vam ovaj članak pomoći bolje razumjeti ljutnju i da ćete naučiti kako možete pomoći sebi i svojoj djeci u nošenju s tom emocijom.

Ljutnja je emocija koja nastupa naglo i burno te u nama pokreće veliku količinu energije i cijeli vulkan reakcija. Nalet adrenalina i hormona stresa dovode do osjećaja napetosti u rukama i šakama, ubrzanog disanja i kucanja srca, povisivanja krvnog tlaka, pokretanja mišića i drugih stanja potrebnih za reakciju borbe ili bijega. Naš mozak u tim trenucima proizvodi veliku količinu misli koje užurbano lete jedna za drugom stvarajući kaos u našoj glavi. Imamo potrebu snažno reagirati i možemo osjećati da smo izvan kontrole i da ljutnja upravlja nama, a ne mi njome. Iako vam se nakon ovog opisa ljutnja vjerojatno čini kao naš najveći neprijatelj, ona je zapravo kao i sve ostale emocije prirodna i osjećamo ju s razlogom.

Kako se odvija razvoj ljutnje i zbog čega je ona važna za naš život?

Djeca ljutnju počinju izražavati ekspresijama lica u dobi od tri ili četiri mjeseca, a u dobi od približno sedam mjeseci ljutnja može biti usmjerena prema nekoj osobi. Dojenčadi ljutnja pomaže u istraživanju okoline i svladavanju prepreke na koje naiđu, poticanjem na isprobavanje novih ponašanja koja mogu dovesti do uspješnijeg rješavanja problema i ostvarivanja ciljeva. Ljutnja može biti i socijalni signal usmjeren na traženje pomoći i umirivanje od strane roditelja ili skrbnika. Novi načini izražavanja i reguliranja ljutnje djeci predškolske i školske dobi omogućuju bolje upravljanje socijalnim odnosima. Funkcija je ljutnje da nas upozori i pripremi na reakciju u situacijama nanošenja nepravde, ograničenja slobode, sprečavanja ciljeva ili oduzimanja nečeg važnog.

Što predstavlja okidač dječje ljutnje i kako roditelji reagiraju na ljutnju?

Burni emocionalni ispadi djece mogu biti izazvani vanjskim, ali i unutarnjim okidačima. Paralelno s prelaskom iz dojenačke dobi u razdoblje ranog djetinjstva koji sa sobom donosi veću motoričku pokretljivost i samostalnost, rastu i roditeljska očekivanja po pitanju poštivanja postavljenih pravila, granica, zahtjeva i ograničenja. U toj dobi roditelji počinju biti manje tolerantni na dječje ispade ljutnje te pribjegavaju direktnijim metodama njezinog obeshrabrivanja i socijalizacije, primjerice zabrane i uklanjanje privilegija, kažnjavanje, nagovaranje, odvlačenje pažnje, ignoriranje pa i fizičku prijetnju i prisilu što pod svaku cijenu treba izbjeći. Susretanje s pravilima i ograničenjima povećava šansu za pojavu ljutnje u odnosu roditelja i djece. Osim toga, okidač dječje ljutnje mogu biti i odnosi s drugim važnim osobama, poput odgajatelja, učitelja ili vršnjaka.

Ljutnju mogu pokrenuti i djetetova unutarnja stanja, nezadovoljene potrebe ili druge emocije poput tuge, depresivnosti, tjeskobe, straha, krivnje ili srama. Važno je napomenuti da postoje značajne individualne razlike među djecom u sklonosti ljutitim reakcijama i toleranciji na ljutnju koje su rezultat bioloških karakteristika i razlika u temperamentu.

Kako djeca uče kontrolirati ljutnju i nositi se s njome?  

Djeca kao i odrasli mogu osjećati čitav raspon i različite oblike ljutnje, od nervoze i iritabilnosti do bijesa te također moraju naučiti kako se s njome nositi i kako ju izražavati na društveno prihvatljive i konstruktivne načine. Osim toga, djeca moraju razviti sposobnost razumijevanja, interpretiranja i prikladnog odgovaranja na tuđe emocije i namjere. Razvijanje sposobnosti emocionalne samoregulacije od dojenačke dobi pa nadalje jedna je od najvažnijih razvojnih zadaća.

Neki predškolarci već mnogo znaju o emocijama i dobro ih razumiju, a usvojili su i  pravila njihovog iskazivanja, dok drugi imaju probleme s upravljanjem emocijama, posebno ljutnjom. U predškolskoj i školskoj dobi socijalne su usporedbe česte, a  odnosi s vršnjacima vrlo važni te kontakti s vršnjacima postaju situacije u kojima se uvježbava regulacija emocija. Norme vršnjačkih grupa ponekad znaju biti usmjerene na populariziranje cool, smirenog i staloženog ponašanja te sakrivanje emocija što djeci može dodatno otežati nošenje s neugodnim emocijama. Istraživanja pokazuju da je djeci te dobi teže nositi se s ljutnjom u odnosu na druge neugodne emocije.

Dobro razvijena sposobnost samoregulacije vrlo je važan pokazatelj mentalnog zdravlja djece i odraslih te je iznimno važna za naše socijalne odnose. Loša emocionalna regulacija povezana je s nizom psihičkih problema, lošom psihosocijalnom prilagodbom, lošim školskim i poslovnim uspjesima te postignućima, smanjenom empatijom, narušenim odnosima i lošijim tjelesnim zdravljem. Problemi u samoregulaciji ljutnje kod djece predškolske i školske dobi mogu biti povezani s agresivnim reakcijama, problemima u ponašanju te neodobravanjem, odbijanjem, povratnom agresijom i drugim negativnim reakcijama vršnjaka i odraslih osoba. Takve reakcije okoline doprinose stigmatizaciji, dodatno otežavaju i produbljuju probleme te smanjuju prilike za daljnjom socijalizacijom.

Koja je uloga roditelja u učenju regulacije ljutnje?

Unatoč postojanju određene biološke pripremljenosti, emocionalne reakcije i regulaciju emocija djeca uče od važnih osoba, prije svega roditelja. Mlađa djeca promatraju i oponašaju emocionalne izraze roditelja te provjeravaju kakve će reakcije okoline izazvati njihove emocije. Istraživanja pokazuju da roditelji češće nagrađuju, potiču i pozitivno reagiraju na izražavanje ugodnih emocija djeteta u odnosu na neugodne emocije poput tuge ili ljutnje. S obzirom na to, s vremenom se do dobi od otprilike dvije godine kod djece očekuje povećano izražavanje ugodnih i neutralnih emocija te smanjeno izražavanje neugodnih emocija.

Nošenje roditelja s neugodnim emocijama djeteta iznimno je važno. Istraživanja su pokazala da djeca majki koje na njihovu ljutnju odgovaraju na smiren, neutralan ili vedar način pokazuju veće zanimanje za okolinu, više ugodnih emocija i pozitivnije reagiraju na nepoznate (ali sigurne) osobe u odsutnosti majke. S druge strane, ljutite reakcije majki na problematična ponašanja djece povezane su s dječjim ustrajanjem u ljutnji i nepoželjnim ponašanjima te smanjenom vjerojatnošću pokazivanja empatije prema drugima. Neka istraživanja pokazala su da djeca već u dobi od pet mjeseci reagiraju drugačije na poruke koje su im izrečene u pozitivnom, nego na one koje su im izrečene u negativnom tonu. U dobi od oko godine dana djeca mogu pokazivati stresne reakcije kod izloženosti tuđim ljutitim reakcijama, a djeca bilo koje dobi takvu izloženost smatraju stresnom.  

Roditelji bi trebali paziti da djeca ne budu svjedoci tuđih ispada ljutnje i svađa s drugima.  U takvim situacijama djeca uče da su ljutito i agresivno ponašanje uobičajeni, jedini ili najbolji načini rješavanja problema s drugima te mogu ta ponašanja početi kopirati, posebno ako imaju temperament sklon ljutnji. Djeca čiji su roditelji prestrogi i nedovoljno topli ili su češće izložena konfliktima roditelja s njima ili s drugim osobama sklona su tuđe postupke češće interpretirati kao neprijateljske i u skladu s time reagirati agresivno.

Djeca o emocijama uče na temelju svog svakodnevnog iskustva te bi stoga učenje i raspravljanje o emocijama trebalo uvrstiti u teme obiteljskih razgovora. O osjećajima ih se može poučavati čim kod njih postoji dovoljna razina poznavanja jezika, dakle od rane predškolske dobi. Istraživanja pokazuju da predškolarci koji imaju bolje razumijevanje i znanje o emocijama imaju i dugoročno bolju socijalnu kompetenciju koja im omogućuje ostvarenje kvalitetnih bliskih odnosa.

Koliko god vam je teško, nemojte se bojati s djecom razgovarati o svim pa i neugodnim emocijama. Pokušajte razgovarati otvoreno i s iskrenim zanimanjem saznati kako se dijete osjeća te otkriti što je u pozadini nekog emocionalnog ispada ili ponašanja. Razgovor je najbolje obaviti u smirenim trenucima, a ne za vrijeme trajanja ljutitih ispada ili svađa. U razgovoru se služite djeci razumljivim i jednostavnim rječnikom uz korištenje metafora (npr. ljutnja kao zmaj koji je u svima nama i moramo ga naučiti kontrolirati, porast ljutnje kao lavina) i što više primjera. Dopustite djeci da vam sama iznesu svoje viđenje osjećaja, riječima ili crtežom.  

Što je to povezujuće roditeljstvo i zašto je važno?

Nemojte odustati ako početno naiđete na odbijanje razgovora ili pomoći. Ako ustrajete, možda ćete razotkriti nezadovoljene potrebe za pažnjom i odobravanjem, druge teškoće i neugodne emocije s kojima djeca teško ili nikako ne mogu izaći na kraj, visoku razinu stresa, nesigurnost, perfekcionizam, nisko samopoštovanje ili lošu sliku o sebi. Ako se ti izvori ne prepoznaju na vrijeme, problemi se mogu nagomilati i intenzivirati jer ljutnja nije teška i zastrašujuća samo odraslima, već i djeci. Prepoznavanje okidača povećava šansu za ranijim prepoznavanjem, a moguće i prevencijom početka ljutnje što je jako važno.

Probajte naučiti dijete kako da samo prepozna rizične situacije i početak buđenja vulkana ljutnje u vlastitom tijelu razgovorom i slikovnim prikazima toga što se sve događa u našem tijelu kada smo ljuti. Pomozite djeci u imenovanju i razlikovanju različitih osjećaja i njihovog intenziteta. To možete učiniti kroz igru, pričanje i analiziranje priča, radne listiće, mjerače ljutnje i slično.

Ljutnja može postati problem ako je presnažna i dijete se dugo ne može umiriti ili osjeća tjelesne simptome (glavobolja,  mučnina, bolovi u trbuhu), ako se javlja prečesto ili ako traje predugo, ako potpuno preplavi dijete tako da ju ne može kontrolirati i do njega se ne može doprijeti, ako sakriva i potiskuje ljutnju ili ako reagira na bijesan, agresivan ili nasilan način prema sebi, drugima i stvarima. U tim slučajevima potrebna je reakcija i pomoć roditelja ili stručnjaka u boljim načinima reguliranja ljutnje.

Reguliranje ljutnje ne znači da djeca emocije moraju suzbijati i da ih ne smiju pokazivati. To također ne znači da djeca ne bi smjela osjećati pojedine emocije ili da emocije za njih nisu dobre. Baš naprotiv, potiskivanje i pretjerano kontroliranje emocija može dovesti do internaliziranih teškoća, poput anksioznosti ili depresije.

Budite djeci model prikladnog izražavanja i efikasnog nošenja s ljutnjom. Naučite ih i razgovarajte s njima o načinima samoumirivanja, primjerice dubokom disanju, vježbama  umirivanja tijela, grljenju nečeg mekanog, pozitivnim porukama ili predmetima za umirivanje koje će npr. staviti u kutijicu, brojanju u sebi, uzimanju predaha ili odvlačenju pažnje. Ako primijetite napredak u samoregulaciji ljutnje ili primjenu tih strategija, pohvalite djetetov trud. Dajte djeci do znanja da oni nisu isto što i njihova ljutnja, odnosno da je ljutnja samo osjećaj koji nam se može povremeno pojaviti, ali da mi imamo moć u svojim rukama i možemo na njega utjecati.

Osim direktnog razgovora i poučavanja o osjećajima, od najranije dobi važno je razvijati sigurnu  privrženost  i izgrađivati kvalitetan odnos s djetetom. Podrška okoline, pomoć u nošenju s neugodnim emocijama, osjetljivo odgovaranje na djetetove potrebe i emocionalna toplina mogu djelovati kao zaštitni faktor čak i kod djece koja imaju temperament sklon ljutnji. Uostalom, ako ne razvijete s djetetom dobar odnos i dijete vas ne smatra osobom od povjerenja, teško je za očekivati da će vam se  htjeti povjeriti u vezi svojih osjećaja.

Nemojte zaboraviti da roditelji imaju i indirektan utjecaj na dječje prilike za učenjem o emocijama na temelju usmjeravanja odnosa s vršnjacima, odabira igara, televizijskih programa i zaštićivanjem ili izlaganjem djece emocionalnim prikazivanjima i raspravama.

Za kraj bih željela naglasiti da njegovanje brižnog i toplog odnosa s djecom ne znači da morate biti previše popustljivi u odgoju. Postavljanje jasnih granica i pravila, raspravljanje s djecom o njihovoj važnosti i posljedicama njihovog kršenja mogu im pomoći u samoregulaciji. Važno je da u tome budete dosljedni. Ako vas dijete naljuti, pokušajte ne kritizirati njegovu osobnost već se osvrnite na konkretno ponašanje i razgovarajte o tome zbog čega to nije bio ispravno, kako se zbog toga osjećate vi ili druge upletene osobe, kako je to ponašanje moglo izgledati izvana (npr. da je bilo snimljeno kamerom), kako dijete može ispraviti štetne posljedice svog ponašanja te pokušajte pronaći zajednička, bolja rješenja i načine reagiranja u budućim situacijama.

Što sam naučila otkad sam postala majka?

Autorica: Mirna Keresteš, mag. psych

Foto: Canva