Je li pokazivanje osjećaja muškaraca normalnost ili još uvijek u stvarnosti tabu?

 


Pokazivanje osjećaja kod muškaraca u liberalnoj je društvenog ideologiji potpuno prihvaćeno, no što se događa u stvarnosti?

 

Pitanje razine osjećajnosti kod muškaraca još je uvijek dosta veliki društveni tabu. Bi li trebao biti? Osobno smatram da ne. Mišljenja o ovome ima jako mnogo. Osobno smatram kako još uvijek živimo u društvu gdje je muška emocionalna inteligencija prihvaćena isključivo „na papiru,“ dok se u svakodnevici na odraslog muškarca koji plače promatra kao neko nenormalno i mitsko biće koje se ne viđa često.

Muškarce, uključujući i djecu, uče da moraju biti fizički snažni, bez mnogo emocija jer one predstavljaju slabost i potencijalnu ugroženost. Stoik, stijena, zaštitnik. 


"Moraš biti hrabar. Nemoj da te drugi prijatelji vide da plačeš kao curica. Pa nećeš valjda sada plakati zbog toga?!" 

Emocija koja se kod muškog roda posebno izbjegava tuga je ili žalost. Sreća, zaljubljenost, ljutnja, ljubomora, pohlepa, samodopadnost, zabrinutost i mnoge druge emocije muškarcima ne predstavljaju „problem“. Međutim, suočavanje s tugom, prema osobnome mišljenju, ono je što predstavlja društveni tabu pri pokazivanju osjećaja kod muškaraca. Samim time, članak će se uglavnom odnositi na tu emociju.




Osim odgoja koji ima ključnu ulogu u definiranju muške osjećajnost, mediji su ti koji pokazivanje osjećaja kod muškaraca drže na rezervi. Sada kada razmišljam, mislim da gotovo nikada nisam vidjela film u kojem muškarac otvoreno i bez srama plače. Uvijek je naravno riječ o diskretno puštenoj suzi koja se pokušava sakriti, a glumac održava dojam neslomljivosti i ozbiljnosti. Tuga se zamjenjuje ljutnjom, emocijom koja se gotovo nikada ne povezuje sa slabošću ili manjkom muževnosti.

Rekla bih kako u liberalnom svijetu interneta prevladava mišljenje da je muško pokazivanje osjećaja, osobito tuge, potpuno normalno, međutim stvarnost je malo drugačija. Mi žene uglavnom (ne uvijek) smo osjećajnija bića i rijetko smo kada društveno posramljene zbog slobodnog pokazivanja emocija. S obzirom na to da sam na upit o temi dobila isključivo stav ženskog spola, nemoguće je ne zapitati se što muškarci o tome misle. Kod muškaraca koji sada imaju od 25 godina pa nadalje, muške suze često izazivaju nelagodu i idu ruku pod ruku s ismijavanjem, upitima o muževnosti i pogrdnim nazivima koji se dotiču ženskog spolnog organa.



U glazbenim tekstovima jedna muška suza obično predstavlja tisuću ženskih jer je muškarčevo pokazivanje osjećaja na takav način (posebice kod starijih generacija) dosta neuobičajeno. Opće je poznata floskula da kada muškarac zbog žene pusti suzu, onda se to mora promatrati kao pravi izraz ljubavi.

Čitajući stavove članica grupe Ženski recenziRAJ, većina žena muško pokazivanje osjećaja smatra potpuno normalnim, ali do određene granice. Zlatna sredina u svemu pa tako i ovdje.



Vidljivo je kako se odrednice „pravog“ muškarca kroz generacije sve više mijenjaju. U prijašnjim vremenima spominju se snaga, jasan stav o svemu, velika hrabrost i odvažnost. Pri eksterijernom promatranju, muškarac bi trebao biti dlakaviji, izraženih mišića, radnih, velikih (zaštitničkih) ruku. Danas je situacija drugačija.

Danas je muškarac svatko tko se takvim osjeća. Gubi se društveno prepoznavanje muževnosti i ženstvenosti u spolnom, rodnom i emocionalnom pogledu. I, nažalost, ne smijemo nikada i ni u kojem kontekstu reći da nam se to ne sviđa, a da nam se odmah ne prilijepi etiketa nekog foba. I upravo time dolazimo do sljedeće važne točke, a to su novi modni trendovi kod muškaraca. Uske traperice, lepršave bluze valovitih i ženstvenih rubova, nokti namazani raznim bojama pa čak i šminka.

Vaša mišljenja o ovome bila su mrvicu jasnija. Iako je bilo podosta žena koje su bile snažne zagovarateljice potpune slobode ovoga novoga muškoga izričaja, baš me zanima kako bi bilo koja od njih reagirala da im muž odluči lakirati nokte ili nositi suknje. Da, znam da su kraljevi odavno nosili suknje/kiltove, imali dugačku kosu i nanosili šminku. Orijentirajmo se na  (hrvatsko) društvo danas. Na naslovnicama časopisa da, u video spotovima također, na javnim nastupima već je mrvicu neobično, ali u svakodnevnome životu još uvijek apsurdno. 

Naravno, nošenje suknji, haljina i ostalih ženskih komada odjeće u vjerskim, tradicijskim ili bilo kojim drugim svečanostima nešto je sasvim drugo. Moram napomenuti kako ovdje nikoga ne diskriminiram, već isključivo skrećem pažnju na ljudsku potrebu za konformizmom (posebno kod mlađih generacija) kada je riječ o ovakvim temama, gdje su svi uvijek ZA SVE (vjerojatno zbog straha od osude), ali kada je riječ o privatnosti, o onome što se događa u vlastita četiri zida bez svevidećeg oka javnost, mišljenja su mrvicu oštrija i još uvijek konzervativnija.

Naravno, kao i u svemu, svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali meni osobno smeta kada se mišljenja mijenjaju ovisno o tome gdje se i kome govore. Nažalost, postajemo društveni beskičmenjaci koji su liberalni ako je većina liberalna i konzervativni kada smo okruženi konzervativnima.

Moj je osobni stav o muškarcu sljedeći. Nije manje muževan ako plače, ali niti više muževniji ako pokazuje agresiju ili ljutnju. Moja osobna preferencija muškarca i onoga što smatram muževnim, može se razlikovati od bilo čije druge i to je u redu. Također, nije mi privlačan muškarac koji nosi suknje, šminku ili bilo koji odjevni predmet koji je karakteriziran kao ženstveniji. Imam pravo to izreći kao što i oni imaju apsolutno pravo tako se oblačiti.





Za kraj, donosim vam nekoliko stavova naših čitateljica o današnjim temama.


„Mislim da je muškarac koji pokaze osjećaje muškarac koji nema kompleks jer se ne boji da će biti manje muško. A i ovi što ne pokažu, ne krivim ih jer ih je društvo tako odgojilo.“ (K. D.)


„Nek' se oblači svatko kako želi, ali da će me privući muškarac s nalakiranim noktima u suknjici, neće. Meni muškarac mora biti viši od mene, stariji od mene, dlakaviji od mene i deblji od mene. I volim da pokazuje osjećaje meni, a ne da cmolji na božićnu reklamu za Coca-Colu.“  (L. L.)


„Moj je muž vrlo emotivan, totalna suprotnost od mene. Neopisivo mi je drago što je takav jer sam od njega puno naučila o iskazivanju emocija i o osjećajima općenito. Što se tiče feminiziranja muškaraca, nije da ću sada prva skočiti na spomen toga, ali bi se kod oba spola trebala poznavati neka pristojna granica dobrog ukusa. Ništa više, ništa manje.„ (J. P. P.)


„Dakle, da ,u redu je i poželjno pokazivanje emocija, ali ne da umire na svaki film gdje umre pas. I ne, nije mi u redu da lakira nokte, ali je u redu da miriše i održava higijenu.„ (I. Đ.)


„Pokazivanje osjećaja svakako. Kriv nas od malena uče da muškarci ne smiju plakati. Trebaju itekako...  A što se tiče oblačenja, također. Tko voli neka nosi što mu se sviđa! Svatko ima svoj ukus i nemam ništa protiv toga.„ (I. K.)

 

5 razlika u percepciji seksualnog života između žena i muškaraca


Autorica: Kristina Klasnić Ihasz

Foto: Canva

4 komentari

  1. Obzirom da su komentari na postu FB grupe onemogućeni, komentirat ću ovaj članak ovdje.

    Smatram da tko god osobi sudi po tome koliko je ženstvena ili muževna ima jako uzak raspon emocija i shvaćanja ljudske potrebe da se mijenja, pa tako i da mijenja svoje ponašanje i izgled. Hoće li muškarac lakirati nokte, nositi suknju, uske majice, šminku, perike itd. uopće mi ne utječe na to hoće li mi biti privlačan ili ne. Ako su žene zabrinute da im muškarci ne budu previše ženstveni, moram reći kako je to vrlo površno ocjenjivanje muškarca, samim time nije fer niti korektno. Zar volite nekoga zbog načina na koji izgleda i ponaša se, ili zbog toga kakva je on osoba u stvarnosti? Ako vas to osoba čini sretnima, ispunjenima, podržava vas be obzira na sve, zar vam stvarno smeta to što će imati ženstveniji izričaj? Meni su promišljanja o konzervativnosti i tradiciji totalno glupa i više štete nego što donose koristi.

    Mislim da problem društva nije to što muškarci žele pokazivati osjećaje i izgledati kako žele (pa makar to bilo i ženstvenije), nego činjenica da kao društvo nismo spremni prihvatiti da su ljudi više od spola koji predstavljaju. Kada prihvatimo ljude kao pojedince koji je svaki poseban na svoj način, bit će nam sasvim normalno vidjeti kako muškarac s nalakiranim noktima ide u vrtić po svoje dijete.

    S time bih naglasila kako ljudi sa sufiksima -fobi o kojima se priča u članku zaslužuju biti nazivani takvima jer je netrepeljivost i mržnja prema drugačijem izričaju nešto što svakako treba osuditi. Žene, probudite se i prestanite biti površne, pogotovo prema svojim muškarcima.

    Srdačno, žena koja bi bila ponosna na muškarca koji nosi suknju i sve što ga čini sretnim

    OdgovoriIzbriši

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.