Između dobrog i savršenog nalazi se moderno majčinstvo - jesam li dovoljno dobra?

S kojim se izazovima žene danas susreću, a nisu prije?

Bezuvjetna ljubav, konzistencija, čisto vodstvo, beskrajno davanje, beskonačno strpljenje, pažljivo učenje, uši koje uvijek slušaju, oči koje te neprestano gledaju, bistar um, otvoreno srce...

Otprilike bi slično ovome (uz osobnu notu) svaka majka opisala što za nju znači voljeti svoje dijete i biti majka. Ovako sve zajedno na papiru zvuči zaista savršeno, idealno, jednostavno i prirodno. Ovo potonje, prirodno, svakako jeste. No, zašto mi se čini da je danas više nego ikad teško biti majka? Zašto je moderno majčinstvo sve samo ne jednostavno i je li ikad bilo jednostavno?

Vratit ću nas na jednu mudru afričku izreku: „It takes a village to raise a child.“ U doslovnom prijevodu to bi značilo da je za odgoj djeteta potrebno čitavo selo. Ova fraza referira se na nekadašnja vremena kada su obitelji živjele u zajednicama. Doslovno bi značila da cijela jedna zajednica ljudi mora komunicirati s djecom kako bi ta djeca mogla rasti u sigurnom i zdravom okruženju. Ako samo malo odemo u prošlost, možda čak i u vrijeme naših majki, točno možete zamisliti te male multigeneracijske zajednice. Zajednice u kojima se svi međusobno znaju jako dobro, dijele dobro, zlo, uspjehe i neuspjehe. Zajednica koja predstavlja način života koji nam je biološki potpuno prikladan, ali je trenutačno neostvariv. Živimo u modernim vremenima u kojem djeca rastu isključivo u nuklearnim obiteljima. Živimo u dobu kada često nemamo od koga učiti, kada su naši uzori daleko ili ih više nema. Kada nam se čini da smo prepušteni sebi samima.

Premda se na početku činilo da se zajednice okupljaju oko oca i da je njegova uloga ključna, oduvijek je to zapravo, iako u sjeni nekih patrijarhalnih vremena i razmišljanja, bila majka. U tim „selima“ majke su imale jedna drugu, prenosile su svoje znanje i podršku jedna drugoj generacijama. Odgajale su djecu s lakoćom, onako prirodno kako to stvarno jeste. Nisu se uspoređivale jedna s drugom, dapače, divile su se jedna drugoj, učile jedna od druge, znajući da je svaka majka jedinstvena i posebna kao i njeno dijete.

A danas? Kao dio nuklearne obitelji, moderna majka u današnjem društvu neće u svome okruženju naći lako podršku i razumijevanje. I dok čezne za svojim „selom“, njega danas nema. Ona ga mora stvoriti sama. Sve bi to bilo puno jednostavnije da moderno društvo na majke danas ne stavlja ogroman pritisak. Često je sve to skupa jako frustrirajuće, a frustracija nije dobar faktor majčinstva.

Nažalost, ne mali broj puta na svojoj sam vlastitoj koži osjetila pritisak isključivo zbog činjenice što sam postala majka u ovo novo, moderno doba. Nešto što je toliko prirodno i prekrasno, često se gleda vrlo posprdno jer ostatak društva smatra da je majčinstvo lako i jednostavno. Pa na što se sve to moderne majke stalno žale? Zbog čega danas majke toliko kukaju i zbog čega se prečesto osjećaju kao Pale sam na svijetu? Prije svega potrebno je shvatiti da samo zato što je nešto prirodno, ne znači nužno i da je jednostavno. 

Okupirani tim malim bićima koja su tek rođena, često zaboravljamo da je na svijet došla još jedna osoba. Svaka će vam majka potvrditi moje mišljenje. I prije djece postojale smo, bile smo žene, partnerice, supruge, prijateljice, kćeri. Međutim, s tim djetetom rodila se osoba koje prije nije bilo – rodila se majka. I to je neminovna činjenica koju svaka majka doživi. Brinući se o djetetu, ispunjavajući sve one postulate koje sam navela gore, paralelno raste, razvija se i postoji jedna nova osoba koju morate upoznati. Jer kao i odgoj djeteta, razvija se i majčinstvo te svaka majka prolazi kroz svoj osobni rast i razvoj. Na tom se putu, najčešće na početku, nađemo u vrtlogu novih emocija i nepoznatog. Odjednom više nema slobode u smislu u kojem je postojala prije. Odjednom počinje luda i neobjašnjiva briga za drugo biće koja te prati dok jedeš, hodaš, dišeš, spavaš. Od dana kada se rodi majka, ona više nijednu noć ne spava bez straha i bez brige za drugu osobu. Dolazak djeteta iz korijena nas mijenja, kao i naš život. Promjena je toliko da ih ne primjećujemo jer se njima nosimo „u hodu“, vođene majčinskim instinktom. Jer majčinstvo ne dolazi s uputama. No, u tom vrtlogu emocija ono što najčešće nedostaje svakoj majci osjećaj je da netko jednako brine o njoj. Majka nikada više neće biti slobodna od briga niti će imati slobodu izbora jer je svaki njezin izbor i odluka za drugog. U vrtlogu emocija u kojem prevladava sreća puno je osjećaja krivnje, preispitivanja, grižnje savjesti, umora. Prečesto u rađanju i razvoju ta dva nova života nestane podrška. Podrška obitelji, podrška partnera. Ona podrška koja je bila temelj onoga sela kojeg sam se prisjećala iznad u tekstu.

Puno sam razgovarala s majkama iz mog „sela“. Znate, sama sebi složila sam svoju malu zajednicu ljudi koji su mi podrška i nadam se da sam i ja njihova. Sve su redom majke. Iako se međusobno ne poznaju i iako se ne viđamo često, volim zamisliti da bi se u nekim starim vremenima nas pet do šest držale na okupu kao jedno veliko tzv. selo u kojem bi nam djeca rasla u velike ljude, emocionalno inteligentne, razvijenih socijalno-društvenih vještina.  Svakodnevno razgovarajući s njima (a svaka je različite osobnosti), sve se slažemo u tome da se u partnerskim odnosima, u standardima odgoja djece, u međusobnim društvenim situacijama toliko toga promijenilo. A ne moramo ići daleko. I mi smo već odrastale u nekom ljepšem dobu, što nije bilo tako davno. Vjerujem da su to bile posljednje godine malih zajednica velikih ljudi. Valjda zato s čežnjom gledamo na to kako su naše majke odgajale nas i koliko je ono prirodno njima bilo jednostavnije.

Promjene se vide na svakome koraku. Živimo u dobu kada imamo toliko više za dati svojoj djeci i kada naša djeca imaju toliko više nego što smo imali mi kada smo odrastali. Živimo u digitalnome dobu, u dobu društvenih mreža. Živimo u vremenima kada nam je svaki odgovor na svako naše pitanje nadohvat ruke i od njega nas dijeli samo jedan klik. Ipak živimo i u dobu u kojem plivamo u vrtlogu osjećaja poraženosti i neispunjenosti. Vjerujem da je većini majki danas onaj gorki osjećaj  „da nije dovoljno dobra“ itekako poznat.

Ideal savršene mame vrišti sa svih strana, a često nam je nametnut i od nekih osoba za koje ste, prije nego što ste se rodile kao majke, mogle dati ruku u vatru da su one „vaše osobe“.  U vremenima konstantnog latentnog natjecanja i usporedbi majki, majke izgaraju u želji da budu savršene mame. One koje vidimo na Instagramu, na reklamama,  u časopisima, u društvu. Zbog tog nametnutog ideala savršene majke došla je i svakodnevna frustracija zbog neuspjeha. Samu sebe redovno podsjećam na nešto što sam davno čula. „Ne postoji savršena majka. Postoji samo puno načina za biti dobrom majkom.“ Stvar je u tome što u ovome natjecateljskom dobu biti „samo dobra“ zvuči nedovoljno i ne čini nas ispunjenom.

Možda problem leži u tome što ne postoji neki međuprostor, neki prijeko potreban period nakon što postanemo majke da to prihvatimo, da se oporavimo, da oplačemo sve ono što je bilo prije, da prigrlimo sve ono što dolazi poslije. Iako postoji vrijeme babinja za novopečene majke, ono se zapravo svodi na privikavanje na dijete i brigu o istom. U tom vremenu babinja i onom poslije, majkama nedostaje prijeko potrebna skrb i briga za njih, za njihovu osobnost, za njihove potrebe, osjećaj za majčinu ranjivost, za potrebu majke da upozna novu sebe i da se iznova definira. I dok pišem ove retke znam da ću naići na osudu i omalovažavanje od strane okoline, uz obavezne komentare da pretjerujem, da je sve to što tražim i mislim da treba prirodno i jednostavno. Vidite kako podrška od najbližih do onih nepoznatih pada, dok su očekivanja sa svih strana istovremeno sve veća?

Zbog tih velikih očekivanja nametnutih od strane drugih pa čak i od nas samih, zbog pritiska da se što prije moramo „vratiti na staro“ (biti ponovno mršave, uređene, voditi brigu o partneru, vašem domu, uskladiti karijeru...), dolazimo do onoga zbog čega je danas moderno majčinstvo toliko komplicirano i nimalo lako. Svaka druga majka uvjerila je samu sebe da sve može sama, da joj pomoć sa strane ne treba jer je jednostavno nema! Ponekad smo sklone odbiti pomoć koja nam se nudi, da ne kažem da nekada nismo ni svjesne da nam je pružena. Jer sve možemo same!

Mi žene stvorene smo čudesno, tim novim rođenjem svaka žena otkrije u sebi snagu za koju nije ni znala da ju ima. Otkrijemo koliko je naše tijelo moćno, koliko smo se same sposobne regenerirati, oporaviti, uzdignuti, očvrsnuti. Uvjerimo same sebe da samo mi znamo što je najbolje za nas, naše dijete i obitelj. Majčinstvo i sve lijepo i teško što nosi sa sobom, stavljamo samo na svoja pleća jer mi tako možemo. Možemo, ali ne moramo i ne bismo trebale. Ne dozvoljavamo nikome da nam se miješa u odgoj, savjete često miješamo za napade i kritike jer tako (nezdravo i netočno) dokazujemo sebi da radimo najbolje. Ne moramo raditi najbolje, moramo samo svakim danom biti na toliko načina dovoljno dobre. Uvjeravamo se da nismo slabe i da nam pomoć ne treba. Kao da smo duboko u sebi ljute i isfrustrirane jer nemamo svoje selo, svoju zajednicu, svoje pleme. Majčinstvo je posao s punim radnim vremenom i majčinstvu su prilagođene sve ostale naše životne potrebe, navike i mali rituali. Pravu definiciju onog „7 dana, 24 sata“ zna samo majka.

I dok se nosimo s izazovima i preprekama koje društvo pred nas stavlja, često zaboravimo na ono najvažnije. Naš je uspjeh tu, u ovome trenutku, baš sada i ispred nas. Gleda nas nevinim očima koje tek otkrivaju svijet. Ušutkava onaj glas u nama koji nam govori da moramo više, da moramo bolje. Govori nam da nismo same i nikada više nećemo biti. Pojačava onaj glas u nama koji nam govori da se prepustimo, da se opustimo i zgrabimo trenutak. Da slavimo te stotine prekrasnih, lijepih, motivirajućih, bolnih, poučnih, životnih trenutaka u mozaik majčinstva koji same sebi kreiramo.

Podsjeća nas da je sasvim u redu upoznati osobu koja se rodila zajedno s djetetom. Da je sasvim u redu i normalno da ona danas nema ono svoje veliko selo, svoje pleme, ali ima svoj mali krug budućih velikih ljudi koji o njoj ovise. I to je njeno pleme, a ona je poglavica. I to je tako prirodno i jednostavno. Bez imalo podsmjehivanja i omalovažavanja. Sa sigurnošću mogu reći da ipak nije točno da sela više ne postoje. Ona su tu, kreiramo ih same, samo su malo drugačija pa ih često ne prepoznajemo čak i kada su ispred nas. Stvoriti svoje selo i biti poglavica svoga plemena najveći je uspjeh i najveći izazov modernog majčinstva. Othrvati se usporedbama, pritiscima i frustracijama. U dobu kada nas ima toliko i kada imamo sve, kada živimo brzo, zaboravljamo na moć koju ima obitelj, najvažnije je prepoznati te male krugove koji su naša podrška, motiv za osobni rast i razvoj.  Koji modernu mamu redefinira i vraća na tvorničke postavke.

Bezuvjetna ljubav, konzistencija, čisto vodstvo, beskrajno davanje, beskonačno strpljenje, pažljivo učenje, uši koje uvijek slušaju, oči koje te neprestano gledaju, bistar um, otvoreno srce...

Jednostavno i prirodno.

Ja i odjednom dva: Dvoje djece u dvije godine - kakva sreća ili gdje mi je pamet bila?

Autorica: Andrea Šikić

Foto: Canva