Kada se smanjuje naš osjećaj odgovornosti i zašto odgovornost prebacujemo na druge?

Difuzija odgovornosti u kontekstu potresnih događanja - zašto odgađamo reakciju? 

Koliko ste puta sjedili u busu i tramvaju i nekome je pozlilo, a vama je prva misao bila „Netko će drugi pomoći!“? Ili dok ste hodajući ulicom naišli na prosjaka bez da ste mu dali koji novčić misleći „Joj, nije mi novčanik pri ruci, netko mu je drugi sigurno već nešto dao!“?  Susjedi izuzetno glasno puštaju glazbu i smeta vam, ali ne želite se uplitati pa šutite? Takve i mnoge druge životne situacije pravi su primjeri difuzije odgovornosti. Ako vas detaljnije zanima o čemu se točno radi, današnji će vam se članak svidjeti.

Termin difuzija odgovornosti odnosi se na psihološku reakciju čovjeka za djelovanjem u određenoj situaciji, a vjerojatnost da će osoba reagirati znatno se smanjuje što se nalazi u većoj skupini ljudi. Sociološko-psihološki fenomen koji svakodnevno uočavamo, ne djeluje uvijek jednako na svakog pojedinca jer želja za reakcijom, osim pod utjecajem okoline, ponekad dosta ovisi i o karakternim crtama osobe. I sami znamo da je netko proaktivniji, dok se neki više vole držati po strani.

Vjerojatno najpoznatiji slučaj koji jasno pokazuje fenomen društvene odgovornosti dotiče se ubojstva mlade djevojke imena Catherine Susan Genovese, poznatije kao Kitty Genovese.

Naime, mlada dvadesetosmogodišnjakinja kretala se prema ulazu u vlastitu stambenu zgradu, a na putu do ulaza hladnokrvno ju je napao stariji muškarac. Pločnik na kojem je napadnuta okružen je zgradama (mnogi stanari zgrade jasno su vidjeli što se događa). Borba za njezin život odvijala se otprilike 35 minuta kada je jedan od sustanara napokon odlučio pomoći. Prema policijskom izvještaju, tijekom napada je na prozorima zgrade bilo 38 osoba (svjedoci koji su čuli i vidjeli uzvike za pomoć) i nitko od njih nije reagirao, misleći da će to učiniti netko drugi što je na kraju rezultiralo smrću mlade osobe. I danas se u toj gradskoj četvrti New Yorka mnogi sjećaju Kitty i nesretnog događaja, a u znanstvenim krugovima koji se bave ovakvim temama njezino se ime uvijek spominje u kontekstu difuzije odgovornosti, tj. čovjekove psihološke reakcije prebacivanja odgovornosti na nekog drugog.

Nažalost, mnogo je takvih slučajeva, ali i bezazlenih situacija koji jako dobro prikazuju ovaj sociološko-psihološki fenomen.

Uzmimo za primjer trenutačnu situaciju u područjima koje je pogodio potres. Hrvatska je kao i uvijek do sada pokazala da ima veliko srce. Mi Hrvati kao narod dosta smo čudnjikavi, ali kada treba pomoći, prvi smo!

I znam da mislite da potres i količina pomoći koja je stigla ne može biti primjer difuzije odgovornosti, ali iako je pomoć stigla sa svih strana svijeta, još uvijek postoje osobe koje su razmišljale na način „Netko drugi će pomoći!“. Ovdje nije riječ o namjernom zlokobnom ponašanju, već o psihološkom konstruktu koji ponekad u većoj ili manjoj mjeri određuje naše ponašanje. Znam da netko tko trenutačno čita ovaj članak misli „Nisam pomogla, ali je hrpa drugih.“. To je potpuno normalno i ljudski, ali ponekad može dovesti do katastrofalnih posljedica.  Ovime sam samo htjela istaknuti da difuzija odgovornosti postoji u zaista raznim situacijama.

Obratite pozornost sljedeće, Kada se nalazite u većoj grupi ljudi, vrijeme koje će biti potrebno da netko reagira bit će znatno duže u odnosu na situaciju u kojoj su sudionici dvije osobe. Glavni razlog zbog kojeg ljudi okreću glavu na drugu stranu i odbijaju reagirati (posebice u ozbiljnim, po život opasnim situacijama) strah je od uplitanja. Čim krenemo reagirati, svjesno postajemo sudionici događaja, a samim time i odgovorni za njegove posljedice. Mnogo ljudi se s time ne može nositi i lakše je misliti „Nisam jedina, već će netko nešto učiniti.“.

Nažalost, slučaj Kitty Genovese postao je planetarno popularan. Ne zbog onoga što su ljudi učinili, već zbog onoga što nisu. Zastrašujuća je pomisao da je minimalno 38 osoba čulo njezine usklike za pomoć i nije reagiralo. Unutarnja borba oko toga pomoći nekome ili ne, koja se zbiva u svakome od nas kada vidimo da je nekome pomoć potrebna, smanjuje se što se oko nas nalazi više ljudi i mnogo puta zbog toga ne odlučujemo reagirati. I onda se često dogode situacije u kojoj 30 ljudi stoji oko unesrećene osobe i gledaju ju, čekajući da netko reagira. Ali čim se dogodi taj prvi „klik“, situacija se mijenja i ljudi se najčešće pokrenu.

I sama sam se mnogo puta našla u situacijama koje od mene očekuju reakciju. Oduvijek sam znala govoriti „Ja bih sigurno nešto rekla, ne bih samo stajala.“ i slične rečenice. Međutim, nitko od nas ne može s potpunom sigurnošću reći kako bi reagirao. Prema vlastitim moralnim uvjerenjima, svi bismo vjerojatno rekli da bismo pomogli, ali u stvarnosti su nam reakcije potpuno drugačije i to je nešto o čemu bi svatko od nas trebao razmišljati.

Skoro sam završila u azerbajdžanskom zatvoru! Što ne trebate raditi u stranim zemljama?

Autorica: Kristina Klasnić Ihasz, mag. soc.

Foto: Canva