Psihologinja savjetuje kako sačuvati psihološku dobrobit i oporaviti se nakon potresa
Što možemo učiniti da bismo sačuvali zdravlje i uspješnije se nosili sa životnim izazovima?
Ovih dana imamo priliku uvjeriti se da 2020. godina još nije iskoristila sva neugodna iznenađenja i da je majka priroda ponekad nepredvidiva i nemilosrdna prema nama. Iako živimo na trusnom području, mislim da je do prije godinu dana ta činjenica rijetko koga zabrinjavala. Živjeli smo svoje živote s uvjerenjem ili nadanjem da se to neće dogoditi baš nama, tj. mogućnost potresa vjerojatno većini laika nije bila ni na kraju pameti. Uobičajeni život tekao je sve dok se najgori scenarij nije obistinio nekoliko puta u razdoblju od devet mjeseci. Uz sve to ne smijemo zaboraviti da živimo u doba svjetske pandemije što dodatno ugrožava osjećaje sigurnosti i predvidljivosti koji se ubrajaju u jedne od osnovnih ljudskih potreba. Predviđamo i da nas nakon svega očekuje velika recesija koja se već sada podosta osjeti.
Kako se vrijeme u kojem živimo i događaji kojima smo izloženi mogu odraziti na naše psihičko stanje i zdravlje?
Potres
je prirodna katastrofa koja se ubraja u traumatske
događaje zbog toga što predstavlja
ozbiljnu prijetnju dobrobiti, životu ili
zdravlju nas ili naših bližnjih. Uobičajeno uključuje prijetnju, osjećaj
ili stvaran gubitak nečega što nam je
osobno važno, bilo da se radi o nečemu konkretnome (imovina, stvari, predmeti)
ili apstraktnome (ljudski život, gubitak sigurnosti, gubitak uloga ili statusa,
gubitak vrednota, uvjerenja i slično). Izbacuje nas iz ravnoteže i možemo imati
osjećaj da naši životi više nisu pod našom kontrolom.
To su događaji koji su iznimno teški te nose negativno značenje i negativne
posljedice za sve koji su njime izravno ili posredno pogođeni. U pravilu su rijetki, nadilaze granice našeg
uobičajenog funkcioniranja i predstavljaju velik izazov našim postojećim
načinima suočavanja, zbog čega nam obično u oporavku treba pomoć. Podsjećaju nas
na to koliko su naši životi zapravo krhki, nepredvidivi i ranjivi te stoga mogu
ozbiljno ugroziti naše tjelesno i
mentalno zdravlje.
Zbog svoje razorne moći, potres gotovo uvijek rezultira barem materijalnim gubitcima. Potresi koji su se nama dogodili, donijeli su sa sobom ogromnu, a nekima i nenadoknadivu materijalnu štetu što za sobom povlači velik broj egzistencijalnih pitanja za nas i naše bližnje. Jako velik broj ljudi ostao je bez svojih domova, a onima koji su imali više sreće, vjerojatno se značajno smanjio osjećaj sigurnosti. I ne samo to, suočeni smo s potresima koji su odnijeli ljudske živote. Ovakvi višestruki gubitci pogađaju ne samo pojedince, već se krug pogođenosti i ranjivosti širi i na obitelji, prijatelje, kolege, poznanike, ali i na cijelu zajednicu.
Jačini kojom nas je potres fizički i psihički prodrmao i potresao svjedoči i to da je koronavirus, koji je do prije nekoliko dana bio naš najveći problem i prijetnja, nekako sasvim (ponovno) pao u drugi plan.
Kakve su moguće reakcije i
posljedice potresa na naše zdravlje?
Traumatski
događaji iznimno su stresni i uznemirujući većini ljudi, tako da su reakcije na ovakve događaje, koje
nazivamo stanjima krize, gotovo neizbježne.
Osjećaj osobne patnje javlja se kod
svih bez obzira na prethodnu razinu funkcioniranja. Kao i sam događaj krize
nas često iznenade, tako da zapravo
ne možemo unaprijed znati kako ćemo reagirati. Stresni, svakodnevniji događaji
manjeg intenziteta mogu također dovesti do stanja krize djelujući kumulativno,
odnosno, kada smo suočeni s više takvih situacija i kada su naši kapaciteti
suočavanja neadekvatni ili iscrpljeni. S druge strane, za izazivanje stanja
krize dovoljan je samo jedan traumatski
događaj.
Situacija
krize pogađa našu dobrobit i narušava naše funkcioniranje na više razina. Uvijek
uključuje osjećaj gubitka kontrole i
sigurnosti te pojačane ranjivosti. Možemo biti preplavljeni različitim
emocijama poput intenzivnog straha i
šoka, tjeskobe i napetosti, nervoze, tuge, bespomoćnosti, beznađa, očaja ili
ljutnje. Emocionalna stanja mogu nam se i mijenjati. Na misaonom planu
možemo primijetiti teškoće
koncentracije, odlučivanja, planiranja i rješavanja problema, bezvoljnost, zbunjenost,
zaboravljanje, nametanje negativnih, neugodnih ili ponavljajućih misli, poricanje
ili iskrivljavanje događaja te promjene u načinu opažanja i doživljavanja sebe, drugih ili
okoline.
Naše
ponašanje može biti promijenjeno na različite načine. Kod nekih se ljudi može
činiti da reagiraju pretjerano ili
dezorganizirano te da donose impulzivne
i neracionalne odluke. Primjeri su takvih reakcija činjenje besmislenih i
ponavljajućih radnji koje ne pomažu u suočavanju sa situacijom, intenzivno
plakanje, tjelesni nemir ili besciljno kretanje, kupnja pretjeranih količina
namirnica ili nagle promjene u donošenju odluka. Kod nekih se ljudi, s druge
strane, može činiti kao da ne poduzimaju
gotovo ništa, da su prepasivni ili preopušteni, a mogu se i povlačiti te biti nespremni za primanje
tuđe pomoći. Neki ljudi mogu se usmjeriti na pomaganje drugima, dok kod drugih može doći do pojačane agresije ili antisocijalnih ponašanja poput širenja lažnih
informacija ili krađe tuđe imovine. Kod nekih postoji i opasnost odabira pretjerane količine alkohola, cigareta,
lijekova ili droga kao načina suočavanja sa situacijom. Možemo postati i
pojačano osjetljivi na podražaje iz
okoline koji nas podsjećaju na neugodno iskustvo potresa, primjerice zvuk
bušilice, padanja stvari na pod, vibriranja mobitela, spuštanja roleta ili
lupanja vrata.
S obzirom na usku povezanost tjelesnog i mentalnog, očekivana je i pojava tjelesnih simptoma poput glavobolje, vrtoglavice, bolova i napetosti u želucu ili cijelom tijelu, mučnine, znojenja, problema s disanjem, lupanja srca, tremora, poremećenog apetita i sna ili iscrpljenosti.
Stanja krize očekivano su ograničenog trajanja (od četiri do šest tjedana) te bismo nakon njih trebali biti sposobni uspostaviti novu ravnotežu i nove načine funkcioniranja.
Kriza sama po sebi ne
predstavlja psihičku bolest, poremećaj ili znak slabosti. Međutim, kod
nekih pojedinaca krize mogu trajati produljeno ili se mogu razviti simptomi
ozbiljnijih psihičkih poremećaja, poput paničnog
napada, fobija, opće anksioznosti, posttraumatskog stresnog poremećaja ili
depresivne epizode.
Vjerujem
da, nažalost, u ovim i budućim trenucima, navedene simptome možete promatrati
kod sebe i vama bliskih osoba. Ako se osjećate, mislite ili ponašate na načine
koji ovdje nisu navedeni, ne mora značiti da nešto s vama nije u redu. U
ovakvim nepredviđenim i nenormalnim situacijama krizna reakcija moguća je
kod svih, od najranjivijih do najotpornijih pojedinaca, a njezina pojava i
intenzitet ovise o brojnim čimbenicima (npr. osobine pojedinaca, prethodno
suočavanje sa sličnim događajima i načini njihovog podnošenja te rješavanja,
izgrađeni i dostupni načini suočavanja, osobine kriznog događaja, objektivna i
subjektivna jačina te blizina pogođenosti, količina štete i gubitaka, podrška
okoline). Reakcija krize kod različitih se
pojedinaca pokazuje na vrlo različite načine, što je sasvim uobičajeno i
očekivano. Važno je naglasiti da ničiju
reakciju, koliko god nam se činila neprimjerenom ili pretjeranom, ne bismo u
ovakvoj situaciji, a ni inače, trebali osuđivati.
Što možemo učiniti kako bismo sebi
i drugima olakšali stanje krize?
Iako
vam se može činiti da ne postoji nešto što bi vam moglo barem malo olakšati ovu
situaciju, važno je znati da većina ljudi
posjeduje kapacitet za suočavanje i nošenje s traumatskim situacijama. To
znači da će ipak većina nas uspješno izaći na kraj s ovom situacijom te pronaći
odgovarajući način povratka u normalu i uobičajeno funkcioniranje. Neki ljudi
mogu stanje krize iskoristiti za preispitivanje postojećeg načina života,
usvojenih životnih vrijednosti i prioriteta te za pomake u pozitivnom smjeru i
osobni rast. Zahvaljujući takvom posttraumatskom
rastu možemo početi više cijeniti naš život i male stvari te osobe koje ga
čine dragocjenim, svrhovitim i zanimljivim. Možemo naučiti nove načine
suočavanja te biti hrabriji i uspješniji u sagledavanju novih izazova i
mogućnosti koje su pred nama. Nadalje, iako je raspon mogućnosti objektivno ili
subjektivno sužen, i dalje ima puno toga što možemo učiniti za sebe i druge.
Ljudima
koji su ostali bez krova nad glavom i koji se nalaze u blisko pogođenim i
opasnim područjima potrebno je najprije, naravno, pružiti siguran smještaj i osigurati zadovoljavanje osnovnih fizioloških
potreba. Brojni primjeri iz medija dokazi su da je potres barem nakratko
pojačao osjećaj kolektivnog jedinstva i
zajedništva. U teškim trenucima značajno pomaže činjenica da smo tu jedni
za druge i na tome svaka čast svima, a posebno volonterima, pomagačima,
donatorima i službama koje su izravno uključene u pružanje materijalne,
medicinske, psihološke i drugih vrsta pomoći.
U kriznim situacijama vrlo je važno biti na odgovarajući način informiran. Valja naglasiti da to ne znači sjediti cijeli dan ispred televizora i stalno osvježavati stranice s podacima o novim potresima koje vjerojatno ni ne osjećamo, ali nas jednako uznemiruju kao i jači potresi koji stvarno zahtijevaju reakciju. Takvo ponašanje daje nam samo lažni osjećaj kontrole i ne doprinosi boljem nošenju s budućim potresima, a okupira naše kapacitete i onemogućava nam upuštanje u efikasnije te aktivnije načine informiranja i suočavanja.
Informirati se treba umjereno, ciljano i usmjereno, iz pouzdanih izvora.
Krizne situacije plodno su tlo pojavi različitih
neprovjerenih i netočnih informacija, stajališta i teorija. Djeca također imaju pravo dobiti
odgovore na svoja pitanja te biti informirana na promišljen i pažljiv, njima
razumljiv način u skladu s dobi i ostalim karakteristikama. Korisno je educirati najprije sebe, a zatim i
svoju djecu o potresu (edukativni video zapisi i materijali o potresima
prilagođeni djeci), kriznim događajima te načinima reagiranja i nošenja s
njima, naravno iz pouzdanih izvora.
Ono
što bih svakako preporučila, razgovaranje je o cjelokupnoj situaciji, a posebice o svojim osjećajima s bliskim osobama ili profesionalnim pomagačima u koje imate
povjerenja. Potiskivanje i sakrivanje osjećaja nikada, a posebno u ovim
situacijama nije mudar izbor, a odgovarajućim pokazivanjem i razgovaranjem o osjećajima možete biti i izvrsni modeli i učitelji drugima, najviše
djeci i mladima. Zabluda je da će djeci biti lakše ako o tome s njima nećete
pričati ili ako ćete se silno truditi praviti se pred njima da je sve u redu i
sakrivati svoje prave osjećaje. Zapamtite da ona primjećuju i uče prije svega
iz vašeg ponašanja i da su u prepoznavanju toga da nešto nije u redu vrlo
vješta. Djeci će, kao i vama, biti
utješno ako prepoznate njihove
osjećaje, o njima ih pitate, podijelite s njima svoje osjećaje te im date do
znanja da ste u tome zajedno i da su vaše i njihove reakcije sasvim normalne i
uobičajene.
Budite
blagi prema sebi u ovim trenucima i
ne zaboravite da su vaše reakcije sasvim uobičajene i da će kao i cijela
situacija kroz neko vrijeme proći. S druge strane, budite iskreni prema sebi i svojoj djeci, odnosno, nemojte negirati te
umanjivati opasnost i šansu pojave novih potresa. Nemojte se bojati priznati da
nemate odgovore na sva pitanja.
Činjenica jest da je situacija u kojoj se nalazimo neizvjesna te da ni stručnjaci ne znaju sve. Ono što mene npr. tješi, jest to da se na našim
područjima ne bi trebali očekivati potresi jači od onoga koji nas je jučer
pogodio. Imajte za svoj oporavak strpljenja
i pokušajte ne imati nerealna očekivanja da odmah morate biti bolje. Bez obzira na to čime se inače bavimo i u
kakvim se sve ulogama nalazimo, prvo se moramo pobrinuti i imati razumijevanja
za sebe jer nam je svima teško. Pokušajte u ovim trenucima ne uvoditi dodatne stresne događaje, poput donošenja važnih odluka
jer stanje u kojem se sada nalazimo može dovesti do toga da osjećaji preuzmu
kontrolu nad racionalnim razmišljanjem.
U ovako teškoj situaciji ne postoje „prave“ i „krive“ reakcije, misli ili osjećaji. Pokušajte
promisliti o tome što bi vam moglo u ovim trenucima pomoći i olakšati
situaciju. Možete se okružiti bliskim i dragim osobama kako biste si međusobno
pružili podršku. Računajte s time da
ćete vašoj djeci u ovim trenucima biti fizički i psihički još potrebniji, tako
da su zagrljaji, maženje prije spavanja,
poljupci i nježne riječi dobrodošli. Pobrinite se za vaše ostale potrebe – smjestite se negdje
gdje vaš osjećaj sigurnosti nije u većoj mjeri ugrožen i gdje ćete imati
dovoljno hrane i pića, higijenskih potrepština, topline i ostalih stvari važnih
za život. Ako ste i dalje u vašim domovima, pripremite nužne stvari u ruksaku ili torbi koju brzinski možete ponijeti sa
sobom. Svakako pratite i držite se savjeta
stručnjaka u vezi postupanja u situaciji novih potresa kako biste što je
više moguće umanjili rizične faktore.
Educirajte i objasnite te postupke i vašoj djeci, dajte im jasne upute za postupanje u slučaju novog potresa i provjerite njihovo razumijevanje i viđenje takvih situacija. Možete im iskreno reći da će do novih potresa vjerojatno doći, ali ćete biti pripremljeniji i educiraniji u odgovarajućem načinu postupanja, što može doprinijeti osjećaju sigurnosti i kontrole. Pokušajte aktivirati vaše strategije suočavanja koje su vam pomogle u ranijim teškim, ali i mirnim situacijama te tempom koji vam je ugodan uvoditi uobičajene aktivnosti, rutine i navike. Takve aktivnosti, poput zajedničkih obroka, pravilnog rasporeda odlaska na spavanje, čitanja priča prije spavanja, igranja igara, pjevanja pjesmica ili zajedničkog provođenja vremena vani mogu pomoći i vašoj djeci kojoj je potrebna struktura i red te balans neugodnih i ugodnih iskustava i informacija, posebno u ovakvim situacijama.
Slobodno, bez osjećaja krivnje, radite ono što vas opušta i veseli. Poučite i vašu djecu
metodama opuštanja, primjerice vježbama disanja, opuštanja mišića ili mindfulness tehnikama. Puno smo toga
izgubili, ali i dalje postoje stvari koje čine naše živote ugodnima i
vrijednima. Za očuvanje mentalnog zdravlja vas i vaše djece dobro je prisjetiti
se na kraju svakog dana pozitivnih
stvari koje su se dogodile i izraziti za njih zahvalnost. Za kraj, razmislite i pokušajte djelovati na ono što
radite ili mislite u ovoj situaciji, a da vama ili vašoj okolini ne pomaže ili čak odmaže u oporavku.
Naše misli pod našom su kontrolom i na njih imamo moć djelovati, primjerice
traženjem dokaza njihove istinitosti te pronalaženjem adekvatnijih i više
umirujućih misli. Djelovanjem na misli vrlo ćemo vjerojatno djelovati i na naše
postupke prije kojih se možemo pitati je
li to što činimo korisno i na koji način doprinosi pozitivnom suočavanju s
krizom.
Ako
dulje vrijeme ne uspijete pronaći novu ravnotežu i prilagoditi svoj način
funkcioniranja novonastalim okolnostima, preporučujem da svakako potražite psihološku pomoć koja je sada u velikom
mjeri dostupna i besplatna. Važno je educirati sebe i svoju djecu i u tom
području, odnosno, znati da postoje osobe koje su nam na različite načine
voljne i spremne pomoći. Brojeve i mjesta na kojima možete dobiti pomoć
pokušajte prikupiti i imati negdje pri ruci.
Nadam
se da će vam ovaj članak poslužiti kao jedan od izvora pouzdanih informacija te
pružiti barem malo bolje razumijevanje situacije u kojoj se nalazimo i ideje za
suočavanje s njome. Držite se i sretno!
Depresija – jedna od najvećih prijetnji modernom čovjeku?
Autorica: Mirna Keresteš,
mag. psych.
0 komentari
Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.