Borba s bulimijom – kako sam pronašla izlaz?



Kako se iz naizgled bezazlene dijete razvila opaka bolest protiv koje sam se godinama borila?


Poremećaji u prehrani - često spominjana tema s kojom je većina samo površinski upoznata. Za one koji ih proživljavaju i njihove obitelji to je cijeli jedan svijet boli i patnje, a za većinu tek pokoji naslov u medijima i jedan sat biologije u osnovnoj školi. Stoga ne čudi postojanje mnogih predrasuda i zabluda, tajnosti i srama koji se nužno vežu uz ove pojmove i svojevrsno "tjeraju u kut" one koji od istih pate. Priznavanje problema ponekad se čini bolnijim od suživota s njim.

Kao netko tko je iskusio bulimiju na svojoj koži mogu reći da sam dobro upoznata s obje strane priče, a svojim iskustvom željela bih ohrabriti na oporavak sve koji prolaze isto - jer nije nemoguće. Koliko god se činilo lakše prihvatiti status quo, koliko god se suočavanje s problemom činilo teško, ono se isplati.


Moja priča – kako je započelo?

Moja priča, iz retrospektivnog pogleda, započela je još u najranijem djetinjstvu. Uz stvaranje samosvijesti i konzumacijom prvih medija razvio se i samokritičan pogled. Od shvaćanja pojma kilograma, veličine i prvih vaganja u osnovnoj školi, meni se moji "brojevi" nisu sviđali. Tada je već počelo uspoređivanje. I sa samo otprilike sedam godina znali smo tko je od nas "ljepši i mršaviji", a tko "deblji i ružniji". Iako ni sama nisam sigurna odakle su nam došle te izopačene ideje tako mladima, činjenica je da su postojale. Na moju sreću, nikada nisam bila meta zadirkivanja svojim prosječnim tijelom i tada još nisam ni povezivala prehranu s izgledom.




I tako sam živjela u blaženom neznanju o kalorijama i dijetama većinu djetinjstva. Tu i tamo stala bih na vagu i negodovala na brojku, a od dijeta sam poznavala samo onu s jabučnim octom koju sam iskopala u bakinoj kolekciji knjiga.

Blaženo neznanje trajalo je do onih zadnjih pretpubertetskih godina. Preseljenjem u novi, veći grad sve moje nesigurnosti bile buknule su. Odjednom sam imala milijun novih djevojaka s kojima se mogu usporediti, a izgled je postao bitniji nego ikad. Prvi izlasci u kafiće, odlasci u shopping bez roditelja, kupnja prvih pudera i maskara, smartphonea s neograničenim pristupom internetu i društvenim mrežama... S 13 godina mislile smo da smo odrasle, a dječja tijela trebala su postati vitka i oblikovana. Ponekad mi se činilo kao da su svi šestaši i sedmaši na dijeti.

Sve svoje frustracije, tuge, boli i ljutnje koje sam osjećala zbog ostalih problema, pretočila sam u tu jednu fiksaciju - hranu. Kako sam oduvijek bila štreber i odlikašica i ovo sam također htjela odraditi savršeno. Učila sam sve moguće o kalorijama, mastima, ugljikohidratima i proteinima. Bila sam odlučna u svom naumu da kontroliram svaki  zalogaj.



Ipak, rezultati nisu stizali dovoljno brzo, a moji su kriteriji postajali sve strožima. Od ciljanja na što zdraviju hranu, s vremenom sam počela težiti tome da jedem što manje, ali sve sam se teže pridržavala vlastitih pravila. Dijete u razvoju i dijeta od 500 kalorija ne idu dobro skupa. Na kraju sam prešla na metodu saniranja štete. Dopuštala sam si prejedanja jer sam znala da to kasnije mogu "riješiti" povraćanjem.


Pakao bolesti

Povraćanje je za mene bila svojevrsna predaja, ali i utjeha. Osim hrane, iz sebe sam izbacivala i sve negativne emocije. Nakon tog čina osjećala bih se kao da sam uspjela bar u nečemu - očistila sam se od svega što sam prezirala. Naravno, dobar osjećaj nije dugo trajao.

U tom periodu razvila se i tendencija ka samoozljeđivanju. Moje tijelo postalo je svojevrsna vreća za udaranje na kojoj sam mogla iskaliti sve emocije. Iako sam bila vrlo svjesna posljedica po zdravlje koje sam uvelike počela i osjećati, nikada se ne bih sama odlučila na oporavak.



Trbuh me bolio od prejedanja te povraćanja i gladovanja, grlo me peklo i nesvjestica me hvatala na svakom koraku. Zubi su postali bolnima i osjetljivima od nagrizanja želučanom kiselinom, a lice je bilo dijelom blijedo, dijelom crveno od popucalih kapilara, a ja sam razmišljala samo o svojoj debljini.

Svaki trenutak svakog dana bio je obuzet mislima o vlastitome tijelu, o svim njegovim manama, fiksiran na ideju da ga moram popraviti. Nikada nije bilo dovoljno mršavo, štoviše, od silnog povraćanja izgledala sam još gore. Žlijezde u vratu i obrazi bili su natečeni, a moje tijelo vječno naduto u nedostatku normalnog režima prehrane.

Po noći bih ležala i suzbijala kiseline iz želuca koja se već automatski nadizala i govorila sebi kako ću sutra jesti bolje da ne moram povraćati. Naravno, svako sutra bilo je samo još gore. Kada povraćanje nije bilo dovoljno počela sam se čistiti laksativnim čajevima. Osjećaj praznine i koji broj manje na vagi na trenutke su me zavaravali da se sve isplatilo. Mislila sam da će doći dan kada ću biti zadovoljna svojim izgledom i težinom, kada ću postići određeni cilj pa ću onda moći bezbolno prestati sa svime. Taj dan nikada nije došao.




Danas mi je najžalosnija činjenica da nikada ustvari nisam bila ni približno debela. Moja je težina već bila niska, a moj cilj bolesno pothranjen. Zahvalna sam što nikada nisam došla do njega jer, da jesam, ne znam bih li danas mogla ovo pisati. No, tada nisam uočavala problem. Vidjela sam ga samo u osobi koju vidim u ogledalu. 

Nažalost, znam da se većina djevojaka u ovoj situaciji tako osjeća. Priznati sebi i drugima da vam je potrebna pomoć jedna je od najtežih stvari koju ćete ikad napraviti.


Put do oporavka

Moje priznanje došlo je pod prisilom, kada su moja ponašanja i posljedice postali izraženi. Započelo je šetanje od psihologa do psihologa koji nisu znali što da sa mnom naprave. Na kraju je na mamu pao zadatak redovitog odvođenja u Zagreb kod jedinog specijalista kvalificiranog za moj problem.

Iskreno, priznat ću vam da mi nitko od njih tada nije zapravo pomogao. Zato što tada nisam ni željela pomoć. U razgovorima mi se činilo kao da patroniziraju i mene i moju situaciju. U mojoj glavi tada meni ondje nije bilo mjesto. Govorila sam im samo ono što žele čuti. Kada mjeseci razgovora nisu urodili plodom, počeli su višetjedni ostanci u bolnici. Tada me tek udarila bolna istina o ozbiljnosti situacije.

Ipak, u meni je i dalje postojao otpor, ali ovaj put ne prema liječenju nego prema samoj bolesti. Nisam htjela zbog nje bespomoćno ležati u bolnici. Nisam htjela jesti po tuđim naredbama, biti pod nadzorom nepoznatih ljudi, razdvojena od svoje obitelji zbog nje. Htjela sam ju riješiti pod svojim uvjetima. Uz puno muke, nagovorila sam roditelje da mi daju jednu zadnju šansu da se popravim.




Kada sam sama odlučila stati na kraj bolesti?

Tek tada, kada sam sama odlučila stati bolesti na kraj, nešto se promijenilo. Svoje emocije počela sam izbacivati riječima, a hranu sam počela zadržavati u sebi. Kada bih dobila nagon za nečim lošim, tjerala sam se da izađem iz kuće, da se maknem od iskušenja. Svoje dnevnike o hrani zaklopila sam i zatrpala na dno ormara. Račune na forumima sa svojim prijašnjim istomišljenicima zatvorila sam. Pozive za izlaske sa stvarnim prijateljima koje sam zapostavila napokon sam opet počela prihvaćati. Vagu je mama već odavno izbacila, a ogledala sam svjesno počela ignorirati. S vremenom ove radnje nisu morale biti stvar prisile, a to sam najviše uvidjela kada je mama popustila stražu nad kupatilom. Povratak njenog povjerenja za mene je bio jedan od najvećih uspjeha.

Istina, nije to uvijek teklo tako glatko i znao mi se potkrasti pokoji manji propust. Bilo je trenutaka kada sam podlegla hrani i povraćanju za brzinsku utjehu, no sada sam se mogla otrijezniti iz svog očajnog stanja i sama sebi reći ne. Nećemo opet prolaziti sve to iz početka. Zadnji trag ove bolesti ostavila sam u srednjoj školi, a sve je što mi je ostalo od nje par uputnica s natpisom Bulimia nervosa, nekoliko dnevnika i ožiljaka. Imala sam sreće što su svi fizički tragovi bili samo kozmetičke prirode.

Iako ni danas ne mogu reći da obožavam svoje tijelo u skladu sa smjernicama body positivity pokreta, prihvaćam ga. Nisam luda za izgledom svoga trbuha u sjedećem položaju, za izgledom širih bedara, podbratka ili mekih ruku, ali prihvaćam ih. Prihvaćam svoje tijelo u onoj težini koja mu je potreba da bude zdravo i takvog ga volim. Sada mi je napokon jasno da nisam debela, a i da jesam, ne bih bila ništa manje vrijedna. Moja obitelj, moji prijatelji, moj partner, oni su tu koliko god ja kila imala, a ostavljanjem bulimije iza sebe i ja ću moći biti tu za njih. I kada mi se javi onaj tihi glas koji kaže da malo smršavim, znam da ga nije vrijedno slušati. Ne bih više nikada mijenjala svoju energiju, zdravlje i duševni mir za mršavost.

Ako se i vi nalazite u sličnoj situaciji i mislite da nema izlaza, razumijem vas i razumijem da možda ni ne želite oporavak, no vjerujte mi da se isplati i da se tada možete osjećati samo bolje. Ne postoji čarobni broj na vagi koji će vas usrećiti. Koliko god mislili da ćemo biti sretniji s užim strukom i nekoliko zacrtanih kila manje, nećemo. Tih par  trenutaka sreće otići će brzo i novi ciljevi bit će postavljeni. Vjerujte mi da ćete se osjećati ljepše s dodatnim kilogramima, nego što ste se ikada osjećali u najmršavijem stanju. Ako vas ovo potakne da kažete samo jednoj osobi u svome životu što osjećate, da napravite i jednu najmanju promjenu, moje se pisanje isplatilo.


Poremećaji hranjenja – što bismo o njima trebali znati?


Autorica: Anonimna

Foto: Unsplash/Canva

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.