Čini li nas lošim roditeljima ako se ne želimo igrati s djecom?

dječja igra

Kako ispuniti sve djetetove potrebe, a pritom ne zapostaviti svoje?


Kladim se da ima još majki koje su si ponekad postavile pitanje iz naslova. Znam da ih među mojim prijateljicama ima. Žene koje samo u svojem najužem krugu "smiju" priznati da im je muka od vlastite djece i da samo žele biti puštene na miru. Ovako, crno na bijelo, zvuči okrutno i vjerojatno izaziva bijes mnogih. Složit ćemo se - riječ je o prilično kontroverznom pitanju.


U vremenu kada nam je internet preuzeo svaku sferu života i kada su nam dostupne brojne informacije, postali smo puno svjesniji dječjeg razvoja, kako fizičkog tako i onog emocionalnog. Tako smo se s vremenom upoznali s modernim, povezujućim roditeljstvom koje bi trebalo biti temelj budućoj emocionalno stabilnoj odrasloj osobi. Ja kao majka njegujem takav tip roditeljstva. Pa tako prakticiramo cosleeping, što je manje moguće vikanja i kazni te u svakom trenutku nastojim uvažiti osjećaje svoje djece, ispuniti njihove potrebe i imati razumijevanja za male osobnosti i emocije s kojima se ne znaju nositi. Nastojim jer bilo bi licemjerno reći da se tu i tamo ne pretvorim u Ursulu iz Male Sirene koja nekontrolirano sije bijes po podmorju. 






"Kakve to veze ima s igranjem?" pitate se. 


Naime, s obzirom na to da većina njeguje povezujuće roditeljstvo zbog emocionalne stabilnosti naše djece, u doba interneta svjesniji smo i razvoja dječjeg mozga. Pratimo razne stranice, odgajatelje, brojne grupe, članke i blogove s razvojnim aktivnostima za djecu, pretvaramo stanove u poligone, crtamo, igramo se plastelinom, bojimo, slažemo, uključujemo djecu u sve što radimo i sve pretvaramo u igru. Jer je dobro za njih. Jer je dobro za razvoj.  Jer dijete mora biti uključeno u sve i život je igraonica.


Međutim, što kada se osjetimo zasićeno svime time i jednostavno želimo da dijete sjedne na pod i igra se nečim dok mi pijemo kavu i zaljubljeno gledamo svoje potomke? 


Čini li nas to lošim roditeljima?  Jer evo, meni je osobno muka  od igranja. Igram  se cijeli dan. Svaki kućanski posao traje dva umjesto pola sata. "Idemo zajedno da ste mirne i ne vrištite jer sam vas razljutila rekavši vam da želim suđe oprati sama."  Vi se ne znate nositi s ljutnjom, a ja želim biti dobra mama pa sjedim i tješim vas dok se ne odlučite ustati s poda.






"Dođe li tebi nekad pranje suđe kao spa jer se napokon ne igraš i nitko ne visi s tebe i radiš to SAMA?" pita me neki dan prijateljicablago razočarana u samu sebe jer je to uopće pomislila.
"Naravno da da!" odgovaram i napokon osjetim da nisam sama u moru savršenih roditelja kojima za njihovo čedo ništa nije problem. 

S druge strane imam svoju najbolju mama-prijateljicu kojoj ništa nije problem za njeno dijete. Njezina uskoro dvogodišnjakinja želi provesti jutro na kauču, gledajući Mickeya Mousea u simbiozi s mamom do te mjere da joj drži prste u očima. Nema problema! Uživa u svakoj sferi svog roditeljstva i nije joj problem imati malog patuljka koji ju uzastopce prati. Nije joj problem ni ostaviti sve i sjesti na pod i igrati se. Koliko joj se zbog toga divim, toliko u sebi pomislim da bih ja poludjela. A ludim jer, dok mi ona šiba slike njihove simbioze, i sama sam u njoj sa svoje dvije curice u istoj pozi. Razlika među nama je što ja zbog svoje situacije ludim, a ona je sa svojom načisto.




Također, pratim dosta mama na društvenim mrežama koje svakodnevno objavljuju neke aktivnosti sa svojom djecom. U sve su uključene, od crtića do slaganja kocki. I svaka čast na tome, ali ja ću se bacit' s balkona ako danas budem nacrtala još jednu bubamaru.

I svaka čast svim aktivnostima i svim majkama, roditeljima koji imaju toliko ideja koje svaki dan realiziraju i konstantno se bave djecom. Ali nameće mi se pitanje koje me dugo mori. 


Kada su roditelji postali neizostavni dio igranja?  Kada je postalo skroz normalno, čak  štoviše, poželjno, da roditelji cijelo popodne provedu na podu slažući kocke, crtajući bubamare i radeći likove od plastelina?


Kada su nas počeli nazivati neposvećenih roditeljima jer ne želimo biti Power Rangersi dvanaesti put u istome danu? Jer mahom se roditelji boje priznati da iščaše očne jabučice kada dijete zahtijeva čajanku po ne znam koji put u jednom danu jer se na roditelje čija se djeca sama igraju, nerijetko gleda sa žaljenjem. Iskreno, ja im zavidim. Zaista mi nije jasno ni u jednom konceptu kako je dobro za moje dijete da sudjelujem u svakoj njegovoj igri, da ga animiram, stvaram i serviram aktivnosti. 



Kako se tu razvija mašta? Gdje je tu prostor za izmišljene svjetove u kojima smo mi odrastali?

Ako ja kupim kolaž, režem ga i lijepim, a dijete me kopira, gdje je tu djetetova mašta i volja? Jer ja sam servirala aktivnost koju dijete samo kopira. A da samo donesem kolaž na stol i kažem "Izvoli!" loš sam i neposvećeni roditelj jer moram biti dio aktivnosti da bi to bilo kvalitetno provedeno vrijeme.

I znate što? Apsolutno se ne slažem.

Smatram da djeca moraju biti djeca. Smatram da im je mjesto na podu s igračkama i da one ne moraju biti didaktičke da bi bile vrijedne utrošenog vremena.

Smatram da se sasvim lijepo mogu igrati sami s običnim igračkama, plišancima i barbikama. Smatram da ne moram biti dio te igre jer mi je dosadno, iskreno.




Smatram da puno kvalitetnije provodimo zajedničko vrijeme vani na zraku dok zapravo pričamo o nečemu i učimo, promatramo, objašnjavamo što nije slučaj kada sjedim i učim ih lijepiti kolaž i/ili oblikovati plastelin. I jedno i drugo sam prvi put dobila u ruke u vrtiću. Jesam li zato manje inteligentna i sposobna? Naravno da nisam. 


I da se razumijemo, uopće ne mislim da se djeca ne trebaju nečime baviti, da ne trebaju imati  određene aktivnosti ili da ih ne  bismo trebali poticati na razvojne igre. Definitivno ne. Samo smatram da roditelj ne mora nužno biti dio igre da bi bio povezan s djetetom i da bi se dijete pravilno razvijalo. Ako smo djeci posvećeni emocionalno, uvažavamo ih kao osobe i prisutni smo.






Imamo li traume iz djetinjstva jer smo se s prijateljem/icom igrale u sobi dok su nam mame pile kavu? Jesmo li se osjećali zanemareno? Nismo!
 
Ni u jednom trenutku nije nam za igru trebala mama, dapače, išla nam je živce kada bi istu prekinula. 

Jedina trauma oko igranja bio je trenutak kada je igra najslađa, a mama nas zove na večeru i kupanje.

Kvalitetno provedeno vrijeme s djetetom može biti sat, dva u danu koje smo odvojili samo za njegaOstatak vremena neka se igra s lutkom, autićem ili bilo čime u čemu neću sudjelovati. Za to ću vrijeme oprati suđe ili složiti veš bez da mi ga netko raznosi. Ili ću popiti kavu i pogledati seriju, proskrolati mobitel jer sam ljudsko biće uz to što sam mama.




Jer sam jednostavno bolji roditelj ako nisam cijeli dan zla maćeha iz Pepeljuge, strašni lav ili vještica koja je htjela pojesti Ivicu. A kada ne moram crtati bubamare... pff, spremna sam pokoriti svijet!


 

Autorica: Tijana Tomas

Foto: Canva/Unsplash

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.