Kako sam pobijedila svoj strah koji je postajao nesnosan?
Manje-više
svaka osoba na planeti ima neki strah. Čak i ljudi koji se čine najhrabrijima
imaju neku iracionalnu fobiju. Neki se boje visine, neki morskih pasa, neki
zmija, neki klaunova.
Što napraviti kada taj strah postaje nešto što smanjuje svakodnevnu kvalitetu života?
Što napraviti kada taj strah postaje nešto što smanjuje svakodnevnu kvalitetu života?
Možda
strah od morskih pasa ili klaunova nije toliko paralizirajući s obzirom na to da je
nemoguće da se s tim stvarima suočavamo svaki dan. Ali, što kada ljudi imaju
fobiju od nečeg tako svakodnevnog kao što je uspinjanje stepenicama ili vožnja
automobila? Strah od jedne svakodnevne i rutinske radnje kao što je vožnja
automobila došao je u moj život kada sam se tome najmanje nadala.
Strahovi uvijek dolaze nenadano, neki nas prate od djetinjstva, a neke smo zaradili kasnije u živo. Inače nisam bojažljiva osoba, od djetinjstva (na sreću) ne vučem nikakve traume i potpuno mi je iracionalno i neočekivano bilo da ću se s paralizirajućim strahovima susresti u srednjim dvadesetima.
Nerijetko sam pokazivala ljudima koji su imali strah od vožnje da ih smatram nesposobnima.
Kako
sam za vrijeme fakulteta živjela u Zagrebu, daleko od svog rodnog grada, bilo
mi je potpuno bespotrebno polagati vozački ispit jer sam znala da si
auto neću moći priuštiti. U mojoj su okolini uvijek bili vrhunski vozači. Tata, sestra, dečko i prijatelji vrlo su vješti vozači i
predani okretnoj pa čak i sportskoj vožnji automobila. Nije mi nikada palo na
pamet da se toga netko može bojati i nerijetko sam vrlo otvoreno pokazivala
nerazumijevanje za ljude koje poznajem a koji su se bojali vožnje. Jednostavno
sam mislila da se tu nema čega bojati i da su ljudi koji se boje vožnje u neku
ruku nesposobni.
Kada sam shvatila da se i sama bojim vožnje?
Tako
sam razmišljala sve dok se na petoj godini fakulteta nisam upisala u auto
školu. Sve je bilo odlično do prvog sjedanja u automobil. Odjednom sam osjetila
nesnosnu nelagodu, čak i mučninu i nije mi bilo jasno zašto se to javlja. Svaki
sat vožnje najradije bih odgodila, trpjela sam mučnine prije satova vožnje, a noć
prije sata vožnje često mi se događalo da ne mogu zaspati, razmišljajući što u
vožnji može krenuti po krivu.
Satovi vožnje otegnuli su se i zbog instruktorovog izbivanja, sve dok nisam završila magisterij i odlučila čitav proces polaganja vozačkog ispita preseliti u rodni grad. Tamo sam dobila drukčiji auto i osjećala sam se kao potpuni početnik, a ni jedna instruktoričina riječ nije se primila na znanje zbog totalne paralize zdravog razuma.
Prvom i drugom pokušaju polaganja vozačkog ispita pristupila sam vrlo optimistično i bez puno straha, no totalno su me obeshrabrila oba pada ispita koja su se dogodila zbog najmanjih sitnica slušajući ranije savjete instruktorice. Tu je zapravo započela moja fobija jer sam se prije svakog sljedećeg ispita doslovno tresla, nisam znala što radim i bila sam potpuno nesigurna. Moje je samopouzdanje bilo ravno nuli.
Satovi vožnje otegnuli su se i zbog instruktorovog izbivanja, sve dok nisam završila magisterij i odlučila čitav proces polaganja vozačkog ispita preseliti u rodni grad. Tamo sam dobila drukčiji auto i osjećala sam se kao potpuni početnik, a ni jedna instruktoričina riječ nije se primila na znanje zbog totalne paralize zdravog razuma.
Prvom i drugom pokušaju polaganja vozačkog ispita pristupila sam vrlo optimistično i bez puno straha, no totalno su me obeshrabrila oba pada ispita koja su se dogodila zbog najmanjih sitnica slušajući ranije savjete instruktorice. Tu je zapravo započela moja fobija jer sam se prije svakog sljedećeg ispita doslovno tresla, nisam znala što radim i bila sam potpuno nesigurna. Moje je samopouzdanje bilo ravno nuli.
Na vozački ispit potrošila sam dvostruko više novca od mojih kolega.
Položila
sam vozački iz petog pokušaja. Mislila sam da nikada više neću morati voziti i molila
sam se da nikada više u životu ne moram sjesti u automobil. Došla sam do stadija da
sam se bojala biti i suvozač. Svako pretjecanje u meni je izazvalo suze i burne
reakcije. Kada sam trebala dečkov auto odvesti na servis 500 metara udaljen od
stana u kojem živimo tri cijele noći nisam mogla zaspati razmišljajući što mi
se sve može dogoditi u tih 500 metara vožnje. Moj je strah postao nesnosan.
Vjerujem
da je tako svima koji imaju neki paralizirajući strah. Bio to strah od visine,
strah od uskih i tamnih prostora, strah od napuštanja, strah od dubine.
Svi mi znamo da je to čega se bojimo u potpunosti iracionalno. Sve dok se ne dovedemo u situaciju gdje se nečega bojimo. Tada postajemo samo male žrtve tog straha koji nam otežava svakodnevni život.
Kako se toga riješiti?
Osjećaj bespomoćnosti i beznađa zajednički je nazivnik svim strahovima.
Svi mi znamo da je to čega se bojimo u potpunosti iracionalno. Sve dok se ne dovedemo u situaciju gdje se nečega bojimo. Tada postajemo samo male žrtve tog straha koji nam otežava svakodnevni život.
Kako se toga riješiti?
Ja
sam svoj strah riješila samo sukobljavanjem s istim. Sudbina mi je odlučila
namjestiti posao na koji moram putovati 35 km u jednom smjeru. Nema autobusne
linije. Morala sam kupiti auto i krenuti voziti. U tom procesu dogodile su mi
se nevjerojatne prepreke, od toga da mi je auto dva puta stao na sred ceste do
toga da sam se nalazila usred snažnih magli i pljuskova kroz koje je bilo nemoguće
voziti.
U periodu od šest mjeseci dogodilo mi se bezbroj situacija za koje sam ranije bila uvjerena da ne bih uopće preživjela. I, pogodite što? Preživjela sam. Snašla sam se. Nisam umrla. Samo sam ponizila taj strah i dokazala da sam jača od njega. Da me ne smije i ne može paralizirati. Da želim živjeti svoj život punom kvalitetom, bez straha.
U periodu od šest mjeseci dogodilo mi se bezbroj situacija za koje sam ranije bila uvjerena da ne bih uopće preživjela. I, pogodite što? Preživjela sam. Snašla sam se. Nisam umrla. Samo sam ponizila taj strah i dokazala da sam jača od njega. Da me ne smije i ne može paralizirati. Da želim živjeti svoj život punom kvalitetom, bez straha.
Dan
danas nije mi svejedno, ali borim se sama sa sobom. Same smo sebi najžešći
protivnici i najveća blokada. Najveća je vrlina znati se izboriti sa samim
sobom i svojim strahovima.
Jednom kada odlučimo poraditi na sebi, ojačamo samopouzdanje i suočimo se s najvećim baucima nestaju i strahovi. Strahove moramo poniziti. I to baš onako kako oni nas ponižavaju. Dokazati im da su bezvrijedni tako da se s njima suočimo. Svaki dan ako treba, u što više različitih situacija.
Iskustvo me naučilo da strahovi dolaze kada je ličnost najslabija, kada nam nedostaje samopouzdanja i kada smo na najnižoj točki životnog zadovoljstva.
Jednom kada odlučimo poraditi na sebi, ojačamo samopouzdanje i suočimo se s najvećim baucima nestaju i strahovi. Strahove moramo poniziti. I to baš onako kako oni nas ponižavaju. Dokazati im da su bezvrijedni tako da se s njima suočimo. Svaki dan ako treba, u što više različitih situacija.
Nitko pa ni vi sami ne znate za što ste sve sposobni. Bitno je pronaći snagu i
samopouzdanje te dokazati strahovima da nas ne mogu i ne smiju paralizirati.
Autorica: Helena Kolenić
Foto: Canva/Unsplash
0 komentari
Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.