Je li ogovaranje oblik povezanosti i interakcije s nama bliskim ljudima?
Ogovaranje
i tračanje? Ma ne, nema to nikakve veze sa mnom! Koliko god naša uvjerenja o tome da
smo otporni na čari ogovaranja bila jaka i otporna na razuvjeravanja, rezultati
psihologijskih istraživanja ne idu tome u prilog. Oko dvije trećine vremena u ljudskoj
komunikaciji posvećeno je društvenim
temama, a najveći dio tih tema odnosi se upravo na ogovaranje i tračanje,
odnosno, u širem smislu izmjenu informacija o drugima. Još od malih nogu učimo
da ogovaranje i pričanje drugima iza leđa nije pristojno i da time možemo
ozbiljno povrijediti druge, a osobe koje previše ogovaraju, često kitimo
etiketom baba tračara koja ne zvuči
kao nešto čime bismo se ponosili.
Zbog čega je onda ogovaranje gotovo neizbježno? Koje su njegove skrivene čari i zbog čega to radimo? Tko je sklon tračanju?
Zbog čega je onda ogovaranje gotovo neizbježno? Koje su njegove skrivene čari i zbog čega to radimo? Tko je sklon tračanju?
Na
ogovaranje možemo gledati iz različitih kutova. Prvo što nam padne na pamet, vjerojatno
je gledište prema kojem se ogovaranje ubraja u nepoželjna ponašanja, odnosno,
indirektne oblike agresije slične
zadirkivanju. Cilj ogovaranja u tom je smislu povrijediti nekoga uništavanjem njegovih/njezinih
socijalnih mreža i društvenog ugleda. Kada nekog ogovaramo, zapravo pokušavamo
tu osobu prikazati u lošem svjetlu i (dodatno) istaknuti neka njezina obilježja
koja nam se ne sviđaju kako bi drugi o njoj loše mislili ili kako bismo sebe
uzdigli u tuđim očima. Ocrnjivanje osobe koja nam se na neki način zamjerila
ili nam jednostavno nije draga, međutim može, ali i ne mora biti osnovna
funkcija ogovaranja.
Iako je danas tračanje na zlom glasu, njegovo
podrijetlo nosi drugačije, neutralnije i pozitivnije značenje. Engleski termin gossip
originalno je značio povezanost i interakciju s ljudima koji su nam posebno
bliski, što je prema nekim teorijama u prošlosti omogućilo stvaranje i
razvijanje ljudske zajednice kakvu danas poznajemo. Prema ovom pogledu,
ogovaranje se odnosi na opažanja o ljudima koja nisu nužno negativna, već mogu
biti i neutralna ili pozitivna.
Drugim riječima, ogovaranje (gossip)
u širem smislu odnosi se na naprednu, evolucijski važnu sposobnost izmjene korisnih
informacija dviju osoba o trećoj osobi koja ili je ili nije pripadnik njihove
grupe. Da nije bilo izmjene te vrste informacija, kako bi naši predci znali tko
predstavlja potencijalnu opasnost i tko je neprijatelj te kako bi održali veze
unutar svojih društvenih grupa?
Ljudska
društvena zajednica i društveni odnosi sami po sebi dosta su zamršeni,
višestrani, višestruki i komplicirani. Uz to, svatko od nas pokušava pronaći
svoje mjesto pod suncem i izboriti se za svoj položaj u društvu. Informacije
o drugima oduvijek su predstavljale važan resurs preživljavanja, osvajanja partnera te postizanja statusa i ugleda u
društvu. Tako je i danas, u doba kada su informacije ponekad vrjednije od
materijalnih sredstava, imaju veliku moć i šire se, zahvaljujući medijima,
iznimnom brzinom. Ono što mi mislimo o drugima i ono što drugi misle o nama, važno je i od toga ne možemo pobjeći.
Ono
što ljudima omogućuje razumijevanje vlastitih i tuđih mentalnih stanja, naziva
se teorija uma. Razvoj te
sposobnosti omogućuje nam uvid u to da iza našeg i tuđeg ponašanja stoje
mentalna stanja poput emocija, namjera, želja, stavova ili uvjerenja. Neki znaci
pripisivanja mentalnih stanja sebi i drugima te razumijevanja njihove važne
uloge u ponašanju postoje već u dojenačkoj dobi. Posjedovanje teorije uma vidljivo
je, na primjer, iz sposobnosti imitacije što je važan oblik učenja kod djece
ili sposobnosti empatije i zauzimanja tuđe perspektive. Bez teorije uma ne
bismo bili uspješni ni u ogovaranju i stvaranju pretpostavki i
vlastitog mišljenja o psihičkim stanjima drugih i njihovom povezanosti s
ponašanjima. Ne bismo također mogli upravljati tuđim dojmovima o drugim
osobama što ponekad može biti cilj ogovaranja u negativnom smislu. Nedostatci i
poteškoće u tom području prisutne su u nekim kliničkim stanjima poput autizma.
Sada
kada znamo da je ogovaranje složeni oblik socijalnog ponašanja od kojeg teško
možemo pobjeći jer ono je dio našeg prirodnog nasljeđa, vrijeme je da vidimo
kakve su karakteristike osoba koje se često u njega upuštaju. Istraživanja koja
su ispitivala rodne razlike u učestaslosti ogovaranja, nisu dala jedinstveni odgovor
na pitanje „Tko više trača – muškarci
ili žene?“. Neka istraživanja potvrdila su stereotipnu pretpostavku da žene
češće ogovaraju. Svejedno, ne dajte da vas ova rečenica odvede na pogrešan
zaključak i prerano razočarenje -
razlike su uglavnom male te se više odnose na različita područja nego na
količinu ogovaranja.
U nekim istraživanjima utvrđeno je da žene i muškarci podjednako tračaju o nekome na pozitivan ili negativan način, a žene općenito češće razgovaraju udvoje o trećim osobama na neutralan način. Nadalje, teme ženskih ogovaranja češće su tjelesni izgled i izmjena društvenih informacija, a muškarci češće ogovaraju druge u pogledu postignuća. Prema nekim istraživanjima žene više uživaju u tračanju i smatraju ga važnijim u odnosu na muškarce.
U nekim istraživanjima utvrđeno je da žene i muškarci podjednako tračaju o nekome na pozitivan ili negativan način, a žene općenito češće razgovaraju udvoje o trećim osobama na neutralan način. Nadalje, teme ženskih ogovaranja češće su tjelesni izgled i izmjena društvenih informacija, a muškarci češće ogovaraju druge u pogledu postignuća. Prema nekim istraživanjima žene više uživaju u tračanju i smatraju ga važnijim u odnosu na muškarce.
Opisane
razlike kod muškaraca i žena mogle bi se pripisati korištenju ogovaranja kao
taktike nadjačavanja protivnika u borbi
za naklonost ljubavnih partnera. Žene su, prema nekim autorima, sklonije
takvim taktikama u borbi za željene partnere pri čemu će češće na negativan
način komentirati izgled protivnica, a muškarci će češće međusobno
uspoređivati resurse, materijalno bogatstvo i tjelesnu spremnost.
Također,
ogovaranju su sklonije osobe koje su ekstroverti
i osobe koje imaju izraženu osobinu ličnosti ugodnost. Dakle, što smo više društveno otvoreni, angažirani,
prijateljski nastrojeni, dobri i pristojni prema drugima, to ćemo i češće
izmjenjivati informacije o trećim osobama. Mlađe
osobe sklonije su negativnim i zločestim
oblicima ogovaranja, a osobe s visokim
primanjima češće se upuštaju u neutralnije razgovore o drugima u odnosu na
osobe niskih primanja.
Da
zaključimo, činjenica je da ljude zanimaju drugi ljudi, da se s njima
uspoređuju te da imaju pretpostavke o tome što drugi ljudi misle i kakve su
njihove namjere koje stoje u pozadini ponašanja. Također, priznajmo si da znamo
biti skloni precjenjivati te
mogućnosti i smatrati se stručnjacima za čitanje tuđih misli. Kao ljudska vrsta
skloni smo većinu vremena slobodnih razgovora posvećivati društvenim temama,
poput društvenih i intimnih odnosa ili naše procjene i dojmova o drugima. S
obzirom na to rezultat jednog istraživanja koji je pokazao da prosječna osoba
provede 52 minute dnevno razgovarajući o
drugima, ne bi nas trebao začuditi. Pozitivna stvar je da se velika većina
(75 %) ogovaranja odnosi na neutralne razgovore o trećim osobama. Ono što nije
toliko pozitivno, jest to da negativno ogovaranje i procjenjivanje osoba
prevladava nad pozitivnim (preostalih 15 u odnosu na 10 %) što nam svakako daje
prostora i materijala za promišljanje.
Autorica: Mirna Keresteš, magistra psihologije
Foto: Unsplash
0 komentari
Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.