Erasmus u doba pandemije - osobna priča

pandemic

Je li Erasmus u doba pandemije dobra ideja?

Prva asocijacija na Erasmus, odnosno razmjenu studenata generalno, uvijek je bila putovanje. Na to se spremamo svi mi koji idemo na razmjenu. Preko ljeta više se radi, odričemo se izlazaka, kava, ostalih želja i željica samo da bismo mogli više uštedjeti i putovati. Međutim, ova okrugla brojka 2020. nekako nije dopustila da sve teče kao med i mlijeko.

Ne sjećam se točno kako je izbor pao na mariborsku univerzu, samo se sjećam da je 28.11. 2019. pristigao mail da sam primljena na mariborsko sveučilište. Registrirala sam samo dio „You have been accepted at University of Maribor…“ te sam istog trenutka posegnula za mobitelom da nazovem obitelj, širu i užu rodbinu, susjede, prijatelje, profesore, a zatim sam otvorila prozor da dođem do zraka i počela nesvjesno pakirati torbe za polazak. Kada je cimerica ušla u sobu, petnaestak minuta pokušavala sam sastaviti smislenu rečenicu i podijeliti s njom vijesti da idem na taj željno iščekivani Erasmus.





Došao je 22. veljače 2020., dan kada sam upoznala peanut butter to my jelly and coffee to my milk – Fatimu. <3 o:p="">

Taj je dan ujedno bio i dan kad sam službeno postala vremenski dezorijentirana, jedva sam pratila koliko je sati i to čisto da znam kad je koje događanje za vrijeme Welcome Weeksa i kada je 20 sati zbog kupona za hranu. Welcome Weeks priča je za sebe, a bitna je stavka da smo se tu svi najviše upoznali, partijali i zagrijavali za sve događaje koje nam je ESN pripremio.


Pojava koronavirusa


Toliko smo se radovali predavanjima, predivnim predavaonicama, nekako je sve to podsjećalo na scene u tipičnim američkim filmovima gdje se radnja odvija u kampusu. Kada su završili Welcome Weeksi, došle su restrikcije za COVID-19. 

Od punih prostorija klubova, domske kuhinje, soba i hodnika, ostali su (polu)prazni hodnici, sobe i grad. 

Tipični kasni studentski žamor u sitnim satima zamijenila je tišina i konstantno lijepljenje papira s novim restrikcijama po zidovima i vratima domskih prostorija. Isprva je bilo vrlo čudno, teško i gotovo nemoguće objasniti. Neki su odmah otišli kući zbog svoje ili roditeljske panike, neki malo kasnije, a nekolicina nas ipak je odlučila ostati zbog nekih osobnih razloga. Spašavali smo od ove godine što smo mogli više. Sreća naša pa smo bili u jednoj od najsigurnijih i najdiscipliniranijih država. 


Ožujak i travanj u mariborskom kampusu

Išlo se šetati i planinariti, koliko god smo mogli u skladu s pravilima kojih se nije bilo moguće stalno držati, a pritom mislim na zabranu druženja nas domaca. I ovako smo bili dovoljno izbezumljeni, a totalna izolacija od ljudi s kojima dijelimo zajedničke prostore, na kraju i sobu, bila je nemoguća misija.

Ožujak i travanj više manje bili su po rutini identični. Lutanje po šumama, uobičajene šetnje i planinarenja, odlasci u nabavku, kuhanja naveliko, isprobavanje novih recepata različitih kuhinja (argentinska, kolumbijska, hrvatska, češka...), naspavanost – što nije luksuz koji očekuješ na ovakvim avanturama, iskorištavanje besplatnih tečajeva, serije, filmovi, svakodnevni odlasci do Drave i random traženja stvari online koje su nužne za ubijanje dosade na produktivan i funkcionalan način. Tako sam jednog dana, u dva ujutro, naručila ukulele. One su i dalje jedna od najboljih osobnih investicija!


Popuštanje restrikcija u svibnju

Svi smo se veselili svibnju jer smo imali predosjećaj da bi restrikcije konačno mogle popustiti te da ćemo se polako moći opet okupljati i da će se barem jedan dio ekipe vratiti. Bili smo djelomično u pravu. Popustile su restrikcije, tako da su uslijedila druženja i kupovanje prvih karti za Ljubljanu, a dio ekipe vratio se u lipnju. Kako je vrijeme odmicalo, poslije popuštanja restrikcija, sve je krenulo nabolje. Opet smo išli po restoranima i rabili kupone, vratili smo se u naš najdraži kafić i istraživali nova mjesta, a naše nebalkansko društvo upoznalo je divote balkanske kuhinje poput bureka, ćevapa i baklave.

Ljubljana je bila divna, a još je bila divnija činjenica da smo se nas šestero uspjeli dogovoriti na jednodnevni izlet, napokon zajedno. Poslije nespavanja i cjelodnevnog vrludanja po glavnom gradu Slovenije, sutradan penjali smo se na Pohorje. Ne znam zašto sam predložila ideju zbog koje smo, kad smo se vratili,  morali popiti tablete za bolove, ali valjda je razlog bila ta ogromna doza sreće jer se opet smijemo relativno slobodno kretati i družiti.


Lipanjsko raspoloženje

Tada je došao lipanj, mjesec kada doslovno da nismo bili kod kuće. Spavanje? Na tjednoj bazi možda dvadeset sati sveukupno. Kako smo krenuli s Ljubljanom, tako smo nastavili… Iznajmljivanje auta za sedmero ljudi i spontana putovanja po Sloveniji i Austriji... nemaš vremena detaljno planirati putovanje. Tako smo se jedan dan našli i u Zagrebu, nas devetero lutali smo po muzejima, Tkalči i ostalim poznatim mjestima.



austrija


Jedan dan odlučili smo otići do Hallstatta bez rezerviranih karata te smo samo ušetali u rent-a-car kuću, iznajmili auto, uključili GPS i vozili se jednim od najljepših putova koje sam ikad vidjela. To je sigurno jedan od najljepših pejzaža.

Bili smo svjesni što znači taj lipanj i da, unatoč najburnijem mjesecu, putovanjima i druženjima, on znači opraštanje i polako pakiranje stvari za polazak kućama. Samo ću reći da sam provela jedan od najljepših dana u Beču, pijući (zasad) zadnju kavu i gledajući divne bečke ulice u Fatiminom društvu.

U srpnju smo svi bili češće lošijeg raspoloženja jer su to bili zadnji erasmusovski dani. Oproštajno putovanje bilo je divno i prilično emocionalno. Fotografirali smo sve moguće i slali u zajedničku grupu, a dečki su se naslikavali na Bledu kod onog famoznog srca.




Suma summarum, ovo je iskustvo bilo zaista jedinstveno i emotivno iscrpljujuće, počevši od bivanja u stranoj državi za vrijeme globalne pandemije pa sve do sklapanja prijateljstava koja su s vremenom postajala sve jača jer smo svi jednako bili uplašeni i u „istim cipelama“. Ne žalim ni jednog trena odluke u svezi ostanka i bivanja na ovoj razmjeni upravo zbog njih, moje deseteročlane obitelji zbog kojih sam uživala i zbog kojih je sve ovo bilo lakše podnijeti.





Autorica: Iva Musa

Foto: Canva/Ženski recenziRAJ

0 komentari

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.