Streotipi danas
Osjećate li se ikad
loše zbog toga što ste hrpu prljavog suđa ostavili za sutra? Ili što ste
djetetu dali čokoladicu više samo da biste dobili tih deset minuta mira?
Ako je vaš odgovor na barem jedno od tih pitanja potvrdan, onda je ovo tekst za vas! Tekst nije manifest, već riječ podrške za nas koje potencijalno izlazimo iz okvira.
Ako je vaš odgovor na barem jedno od tih pitanja potvrdan, onda je ovo tekst za vas! Tekst nije manifest, već riječ podrške za nas koje potencijalno izlazimo iz okvira.
Prvo ću reći da nema
ništa loše u tome bez obzira na to što nas povremeno zna pecnuti savjest. Ja prva, priznajem, izađem iz stana u kojem ostane nered i kaos.
Ne mogu zamisliti da ribam pod ili perem prozore dok je vani predivno
vrijeme koje me doziva svakom novom zrakom sunca. Nered mogu pospremiti i
navečer. Sve što od kućanskih poslova radim, radim zato jer su to stvari koje
se moraju napraviti, a ne jer to volim raditi. Jednostavno nisam taj tip!
Tipična (ne)žena i (ne)majka. Ne uživam previše ni u kuhanju. Najčešće paralelno s kuhanjem gledam seriju jer mi je kuhanje samo po sebi suviše dosadno da
bih samo to radila. Da mogu, platila bih nekome da sve to napravi umjesto mene. Nemojte
me krivo shvatiti, kao i svako ljudsko biće, ja isto volim kad mi je čisto.
Neopisivo je divan osjećaj i još divniji miris svježe presvučene posteljine, ali to čisto kratko traje, a ja nisam tip koji će kućanskim poslovima pridavati
toliko značaja. Za mene su stvari samo stvari, nešto potrošno i prolazno.
Kad sam postala
majka prioriteti, su mi se promijenili, ali uvijek se sa smiješkom prisjećam mlađih dana kada bih sav džeparac potrošila na šminku i onda živjela od peciva
ostatak tjedna. Ako ste gledali seriju Seks
i grad, onda vam je poznata scena u kojoj Carrie govori da je u mladosti radije
znala kupiti novo izdanje Voguea nego hamburger. Taj ju je časopis,
metaforički, jednostavno više nahranio.
Nadovezujući se na to,
kada je u pitanju dijete, iako se trudim odgoj staviti na prvo mjesto, s
vremena na vrijeme, priznajem, nemajka sam. Vlastitom djetetu best frendica, a
ne bič božji. Pa tko je to vidio?! Ali to je ono što mi je u tom trenu potrebno
da bih se osjećala kao ljudsko biće dok je djetetu bitno znati da u meni nema
samo autoritet, već i prijateljski oslonac. I ne, jedno ne isključuje drugo, ali
uključuje procjenu situacije. Naravno da nećete dijete potapšati po ramenu ako
se neprimjereno ponaša prema drugom djetetu u parku, ali ćete potražiti
adekvatan pristup svakoj takvoj situaciji. I opet, nema ništa loše u tome.
Jednako kao što nema ništa loše u tome da kao roditelji griješimo. Normalno
je pogriješiti. I tada je najbolja stvar koju možete napraviti prihvatiti tu
pogrešku i učiti iz nje kako biste drugi put bolje postupili.
Zašto se onda nekad
osjećamo loše zbog takvih stvari?
Većinom je to zato
što se uspoređujemo s drugima i padamo u depresiju zbog toga što Marijin stan
izgleda besprijekorno svaki put kad navratimo do nje. Kako Josipovo dijete
mirno sjedi u toj stolici dok moje kao da ima „crviće u guzi“? Ovdje se
svodimo na prioritete i preferencije. Marija će možda radije ostati kod kuće
peglajući hrpu veša dok si ti izašla van u šetnju. Josipu je bitna poslušnost
djeteta dok ti shvaćaš da je malenom djetetu dosadno sat vremena sjediti mirno
za stolom. Niste u krivu ni ti ni Marija ni Josip, samo svatko ima svoje
prioritete i viđenje situacije.
Kad to shvatimo, tada
se krenemo opuštati i prihvaćati sve drugo. Ne moramo biti MI protiv NJIH samo
zato jer smo drugačiji. Jednoličnost je ionako dosadna!
Meni uistinu ne smeta
ona prašina u mom stanu, a kad sa svojom malenom šetam ulicom, skupa glasno
pjevamo The Duck Song i to obožavam. Možda sam zato čudak, ali to sam ja! I
ono što mi svaki put nabaci smiješak spoznaja je da nisam sama, da nas ima još
koje smo takve. Možda nije lako ovako javno priznati „taj sam“, ali razumijemo se.
Prihvaćanje je divna
vrlina. Stoga, drage žene i majke, nemojte osuđivati drugačije jer nisu stvoreni po nama
zamišljenoj špranci. Slavimo svoje različitosti i potrudimo se jedne drugima
biti podrška, a ne opreka.
Autorica: Magdalena
Božičević
Foto: Canva
1 komentari
Postala sam majka s 19 godina i to je najteža a ujedno i najslađa uloga u životu.Uz sve to "nemajka"što sam s tim godinama puno puta bila,sin mi je na fakultetu a kćer četvrta godina srednje medicinske škole.Odgojila sam ih u 35 kvadrata bez balkona i dvorišta i kako onda ono "nemajka"izostaviti.Dakle ponosna sam što sam i to ponekad bila jer sam postigla veliki uspjeh i stekla dvoje mladih "prijatelja"koji mi sad praktički dođu kao mlađi brat i sestra.Odličan post,svaka čast
OdgovoriIzbrišiPodijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.