"Nisam se mogla pogledati u ogledalo jer sam si bila odvratna, nezadovoljna samom sobom i usamljena."
Svaka priča ima svoj početak, svoj razlog i posljedice. Moja je priča možda malo drugačija, ali spremna sam podijeliti ju s vama jer možda nekome pomogne ili nekoga potakne da potraži pomoć. Poremećaji u prehrani nisu
mala stvar. Tko god je iskusio, može potvrditi koliko su to ružne borbe protiv
samoga sebe. Prije svega, anoreksija, bulimija, ortoreksija i milijun drugih
poremećaja bolesti su, prave bolesti koje se moraju liječiti i za koje je nužno potražiti pomoć. Nažalost, priča o psihičkim bolestima još je uvijek tabu tema.
Osobe se srame, boje osude, brinu što će drugi misliti i krajnje je vrijeme da
se to promijeni.
Imala sam trinaest godina kada sam prvi put pomislila da sam
debela. Uvijek sam bila mršavica, ali već sam u osnovnoj školi imala
iskrivljenu sliku o sebi. Nisam se vidjela onako kako sam zapravo izgledala,
već je u mojim očima bila prisutna totalna tjelesna dismorfija. U svojoj glavi ja sam bila najveća. Nisam se mogla pogledati u ogledalo jer sam si bila
odvratna, nezadovoljna samom sobom i usamljena pa je poigravanje s hranom bio
i nekakav oblik privlačenja pažnje. Nikada nisam mislila da će me to odvesti u
ponor, rupu bez dna u kojoj nikada nije dovoljno i moraš ići sve dublje, samo
zato jer ti glasić u glavi tako govori.
Ostatak osnovne škole i polovicu srednjoškolskog obrazovanja
vrtjela sam se u krugu izgladnjivanja, prejedanja i povraćanja. Nekoliko bih
dana izdržala bez hrane, a zatim bih od slabosti samo jela. Možda to i nije bilo
prejedanje, ali u mojoj je glavi sve iznad 700 kalorija bilo nedopustivo.
Svakako su štetnim idejama doprinijele tzv. „pro Ana“ stranice, bolesna
zajednica u kojoj djevojke jedna drugu savjetuju kako izgledati poput smrti. Za
njih anoreksija nije bila bolest, već način života. A tako je bilo i meni. Kada
sam napunila osamnaest, postala sam očajna jer sam donekle shvaćala da je to
grozan život. Shvatila sam da uopće nemam kontrolu, već da hrana kontrolira
mene. Tada sam pristala na liječenje. S osamnaest godina prvi sam put završila na
psihijatriji.
Sjećam se dana kad sam se vozila iz Varaždina u Zagreb, na
Rebro. Bila je pomrčina sunca, ali i pomrčina u mojoj glavi. Od straha nisam
progovorila ni riječi. Nisam znala kamo idem, kako će to izgledati, jesam li
uopće spremna boriti se s time i suočiti sa svojim emocijama. Prvi razgovor s
mojom psihijatricom bio je kratak: "Dobit ćeš lijekove da te vratimo u život. Molim te, pij ih, oni ne debljaju!". To je bilo jedino što sam čula. Perfekcionist
kakav jesam, trudila sam se biti najbolji pacijent. Ok, jest ću, izvući ću se,
slušat ću sve što mi govore. Tako je i bilo. Dva mjeseca kasnije vratila sam
se doma i počela jesti. Jesti i jesti, totalno zanemarivši kilograme. Nisam se
mogla zaustaviti. Prvi put osjetila sam da smijem jesti i da hrana nije zlo. I
tako sam ubrzo natukla dvadeset kilograma. Kada sam gledala svoje fotografije s
putovanja i zapravo istinski vidjela koliko sam „debela“, nešto se u meni
raspalo. I tako se dogodio relaps, situacija gora od bilo čega.
Brojila sam svaki zalogaj, svaku kaloriju, vježbala do
besvijesti. Ubijala sam samu sebe na svaki mogući način, izgladnjivanjem,
povraćanjem, laksativima, diureticima, tabletama za mršavljenje, sve samo da
nestanem, samo da ne moram biti u ovoj koži i boriti se svaki dan. I uvijek je
bilo „samo još dvije kile“. Nisam se više znala zaustaviti. Pala sam i bila
sigurna da se ovaj put neću oporaviti, no intervencijom bliskih osoba, ponovno
sam se vratila u bolnicu.
Više se nisam trudila biti uzorni pacijent. Plakala sam zbog
svakog grama koji sam dobila, odbijala infuzije od straha da ću se udebljati,
padala od niskog tlaka, trčala po hodnicima samo da izgubim kalorije. Bile smo
tri djevojke u sobi, jedna drugu naizgled podržavale, a zapravo smo se
natjecale koja će izgledati gore. Sreća koju sam osjetila svaki put kada sam
vidjela manji broj na vagi, ne može se opisati. Bolesna sreća zaluđenog mozga. Prolazili
su tjedni, a ja sam ponovno morala učiti da hrana nije zlo, da mi je dozvoljeno
jesti, da sam dovoljno vrijedna svega.
Tri mjeseca kasnije došla sam kući. Premda odlučna da ću se
oporaviti, nisam primjećivala da sam i dalje brojala svaki zalogaj. Trebali su
mi mjeseci da dobijem koji kilogram. Odjednom mi je hrana bila dopuštena i to
me povuklo na prejedanje. Slatkiši, čokolade, pudinzi, svaki dan ista priča.
Sve je završavalo u wc školjki i sa mnom u suzama jer sam si to dozvolila.
Svaki dan je bilo „neću se više nikad prejedati“ i svaki dan sam popustila.
Nisam shvaćala da je moje tijelo bilo toliko gladno i očajno
za hranom da su mu trebale te kalorije. Onog dana kad sam obećala suprugu da
povraćanja više nema, došlo je do prekretnice. Plakala sam, borila se, svađala
se, ali nisam povraćala i nisam se izgladnjivala. Odlučila sam početi vježbati,
na zdrav se način izgraditi i nagraditi svoje tijelo. I polako, dan za danom, shvaćala
sam da nema smisla mrziti samu sebe i svoje tijelo. Shvatila sam da ne želim
više biti mala, nesigurna djevojčica koja želi nestati, već odrasla žena koja
ima svoje ja. Nisam savršena i to je OK. Ima dobrih i loših dana – i to je OK.
Možda ću se cijeli život boriti sama sa sobom, ali volja za
normalnim životom veća je od bilo kakvog glasića koji me tjera da se uništim.
Zavoljeti samu sebe bilo je teško i još uvijek sam nesigurna i samokritična,
ali vjerujem da će i to doći na svoje. Bitno je da znam da postoje ljudi koji me
vole i da se zbog njih vrijedi truditi, ali prvenstveno zbog sebe jer sada znam da zaslužujem biti sretna.
Autorica: Antonia Zrinjski
Foto: Unsplash/Ženski recenziRAJ
4 komentari
Velika hrabrosti! Želim ti sve u životu ❤️
OdgovoriIzbrišiBravo!!! Također imam priču sličnu tvojoj i ponosna sam na sebe što sam odabrala život iako je to puno puta bilo teško uz silne glasove u glavi koji su me sputavali. I dan danas se znaju javiti, ali ne dam im da nadjačaju moju volju, jer sam izabrala da ne želim provesti život u magli i sivilu, opterećena brojkama i jesam li dovoljno sitna nego pokazati i dokazati da sam vise od izgleda, a sreća je u ostalim stvarima. Sretno dalje :)
OdgovoriIzbrišiJako si hrabra! Bravo!
OdgovoriIzbrišiDrago mi je da si uspjela pobijediti sebe. Samo jako dalje! Želim ti svu sreću u životu i da se svaki dan pogledaš u ogledalo i vidiš kako si lijepa :)
Mislim da super izgledaš i vjeruj mi da bi mnogi htjeli imati vitku liniju kao ti i nema potrebe za nedostatkom samopouzdanja jer to u tvom slučaju nije tako naprotiv
OdgovoriIzbrišiPodijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.