Moja borba s anoreksijom - osobno iskustvo

anoreksija

"Nisam se mogla pogledati u ogledalo jer sam si bila odvratna, nezadovoljna samom sobom i usamljena."




Svaka priča ima svoj početak, svoj razlog i posljedice. Moja je priča možda malo drugačija, ali spremna sam podijeliti ju s vama jer možda nekome pomogne ili nekoga potakne da potraži pomoć. Poremećaji u prehrani nisu mala stvar. Tko god je iskusio, može potvrditi koliko su to ružne borbe protiv samoga sebe. Prije svega, anoreksija, bulimija, ortoreksija i milijun drugih poremećaja bolesti su, prave bolesti koje se moraju liječiti i za koje je nužno potražiti pomoć. Nažalost, priča o psihičkim bolestima još je uvijek tabu tema. Osobe se srame, boje osude, brinu što će drugi misliti i krajnje je vrijeme da se to promijeni.

Imala sam trinaest godina kada sam prvi put pomislila da sam debela. Uvijek sam bila mršavica, ali već sam u osnovnoj školi imala iskrivljenu sliku o sebi. Nisam se vidjela onako kako sam zapravo izgledala, već je u mojim očima bila prisutna totalna tjelesna dismorfija. U svojoj glavi ja sam bila najveća. Nisam se mogla pogledati u ogledalo jer sam si bila odvratna, nezadovoljna samom sobom i usamljena pa je poigravanje s hranom bio i nekakav oblik privlačenja pažnje. Nikada nisam mislila da će me to odvesti u ponor, rupu bez dna u kojoj nikada nije dovoljno i moraš ići sve dublje, samo zato jer ti glasić u glavi tako govori.

Ostatak osnovne škole i polovicu srednjoškolskog obrazovanja vrtjela sam se u krugu izgladnjivanja, prejedanja i povraćanja. Nekoliko bih dana izdržala bez hrane, a zatim bih od slabosti samo jela. Možda to i nije bilo prejedanje, ali u mojoj je glavi sve iznad 700 kalorija bilo nedopustivo. Svakako su štetnim idejama doprinijele tzv. „pro Ana“ stranice, bolesna zajednica u kojoj djevojke jedna drugu savjetuju kako izgledati poput smrti. Za njih anoreksija nije bila bolest, već način života. A tako je bilo i meni. Kada sam napunila osamnaest, postala sam očajna jer sam donekle shvaćala da je to grozan život. Shvatila sam da uopće nemam kontrolu, već da hrana kontrolira mene. Tada sam pristala na liječenje. S osamnaest godina prvi sam put završila na psihijatriji.



bulimija


Sjećam se dana kad sam se vozila iz Varaždina u Zagreb, na Rebro. Bila je pomrčina sunca, ali i pomrčina u mojoj glavi. Od straha nisam progovorila ni riječi. Nisam znala kamo idem, kako će to izgledati, jesam li uopće spremna boriti se s time i suočiti sa svojim emocijama. Prvi razgovor s mojom psihijatricom bio je kratak: "Dobit ćeš lijekove da te vratimo u život. Molim te, pij ih, oni ne debljaju!". To je bilo jedino što sam čula. Perfekcionist kakav jesam, trudila sam se biti najbolji pacijent. Ok, jest ću, izvući ću se, slušat ću sve što mi govore. Tako je i bilo. Dva mjeseca kasnije vratila sam se doma i počela jesti. Jesti i jesti, totalno zanemarivši kilograme. Nisam se mogla zaustaviti. Prvi put osjetila sam da smijem jesti i da hrana nije zlo. I tako sam ubrzo natukla dvadeset kilograma. Kada sam gledala svoje fotografije s putovanja i zapravo istinski vidjela koliko sam „debela“, nešto se u meni raspalo. I tako se dogodio relaps, situacija gora od bilo čega.

Brojila sam svaki zalogaj, svaku kaloriju, vježbala do besvijesti. Ubijala sam samu sebe na svaki mogući način, izgladnjivanjem, povraćanjem, laksativima, diureticima, tabletama za mršavljenje, sve samo da nestanem, samo da ne moram biti u ovoj koži i boriti se svaki dan. I uvijek je bilo „samo još dvije kile“. Nisam se više znala zaustaviti. Pala sam i bila sigurna da se ovaj put neću oporaviti, no intervencijom bliskih osoba, ponovno sam se vratila u bolnicu.

Više se nisam trudila biti uzorni pacijent. Plakala sam zbog svakog grama koji sam dobila, odbijala infuzije od straha da ću se udebljati, padala od niskog tlaka, trčala po hodnicima samo da izgubim kalorije. Bile smo tri djevojke u sobi, jedna drugu naizgled podržavale, a zapravo smo se natjecale koja će izgledati gore. Sreća koju sam osjetila svaki put kada sam vidjela manji broj na vagi, ne može se opisati. Bolesna sreća zaluđenog mozga. Prolazili su tjedni, a ja sam ponovno morala učiti da hrana nije zlo, da mi je dozvoljeno jesti, da sam dovoljno vrijedna svega.

Tri mjeseca kasnije došla sam kući. Premda odlučna da ću se oporaviti, nisam primjećivala da sam i dalje brojala svaki zalogaj. Trebali su mi mjeseci da dobijem koji kilogram. Odjednom mi je hrana bila dopuštena i to me povuklo na prejedanje. Slatkiši, čokolade, pudinzi, svaki dan ista priča. Sve je završavalo u wc školjki i sa mnom u suzama jer sam si to dozvolila. Svaki dan je bilo „neću se više nikad prejedati“ i svaki dan sam popustila.

Nisam shvaćala da je moje tijelo bilo toliko gladno i očajno za hranom da su mu trebale te kalorije. Onog dana kad sam obećala suprugu da povraćanja više nema, došlo je do prekretnice. Plakala sam, borila se, svađala se, ali nisam povraćala i nisam se izgladnjivala. Odlučila sam početi vježbati, na zdrav se način izgraditi i nagraditi svoje tijelo. I polako, dan za danom, shvaćala sam da nema smisla mrziti samu sebe i svoje tijelo. Shvatila sam da ne želim više biti mala, nesigurna djevojčica koja želi nestati, već odrasla žena koja ima svoje ja. Nisam savršena i to je OK. Ima dobrih i loših dana – i to je OK.


borba s anoreksijom


Možda ću se cijeli život boriti sama sa sobom, ali volja za normalnim životom veća je od bilo kakvog glasića koji me tjera da se uništim. Zavoljeti samu sebe bilo je teško i još uvijek sam nesigurna i samokritična, ali vjerujem da će i to doći na svoje. Bitno je da znam da postoje ljudi koji me vole i da se zbog njih vrijedi truditi, ali prvenstveno zbog sebe jer sada znam da zaslužujem biti sretna.








Autorica: Antonia Zrinjski



Foto: Unsplash/Ženski recenziRAJ

4 komentari

  1. Velika hrabrosti! Želim ti sve u životu ❤️

    OdgovoriIzbriši
  2. Bravo!!! Također imam priču sličnu tvojoj i ponosna sam na sebe što sam odabrala život iako je to puno puta bilo teško uz silne glasove u glavi koji su me sputavali. I dan danas se znaju javiti, ali ne dam im da nadjačaju moju volju, jer sam izabrala da ne želim provesti život u magli i sivilu, opterećena brojkama i jesam li dovoljno sitna nego pokazati i dokazati da sam vise od izgleda, a sreća je u ostalim stvarima. Sretno dalje :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Jako si hrabra! Bravo!
    Drago mi je da si uspjela pobijediti sebe. Samo jako dalje! Želim ti svu sreću u životu i da se svaki dan pogledaš u ogledalo i vidiš kako si lijepa :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Mislim da super izgledaš i vjeruj mi da bi mnogi htjeli imati vitku liniju kao ti i nema potrebe za nedostatkom samopouzdanja jer to u tvom slučaju nije tako naprotiv

    OdgovoriIzbriši

Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.