Ovaj me citat dočekao
kao čestitka uz genijalni poklončić kojim su žene iz odjela ljudskih
potencijala tvrtke u kojoj radim razveselile sve nas kolegice kojih je, s obzirom
na to kojoj industriji pripadamo, i dalje manje od muških kolega. Skidam kapu svim
svojim kolegicama bez obzira na odjele jer smatram da su toliko toga, a ne
samo „pripadnice ljepšeg spola“.
Ne, ovo nije (još
jedan) članak o borbi za ženska prava i ravnopravnost spolova, ovo je „potraga“
za ženama iz gornjeg citata.
Lani sam bila na dvije konferencije kojima je lajtmotiv bio žene. Prvu (i to i u doslovnom smislu), Power to transform: Lean in Zagreb organizirale su žene. Kakav je to događaj bio! Toliko fenomenalnih sudionica s prekrasnim, inspirativnim i emotivnim pričama, međusobno toliko različitima, a opet toliko sličnima. Nekoliko tjedana poslije putem LinkedIna javila sam se jednoj od sudionica. Ne poznajem ju, ni ona mene. Napisala sam joj koliko mi se svidio njezin govor, priča, ona sama, i kao osoba koju sam gledala iz publike, ali i fizički. Duga plava kosa, cvjetna haljina, visoke pete, a „rastura“ u ne samo „muškoj“ industriji nego u svijetu općenito. Odgovorila mi je vrlo skromno, iznenađeno jer, pretpostavljam, možda nije znala šalim li se ili sam ironična, slijedi li nakon toga neki „cyberbully“ ispad. Ne, ja sam samo htjela prenijeti svoje oduševljenje drugom - ženom.
Lani sam bila na dvije konferencije kojima je lajtmotiv bio žene. Prvu (i to i u doslovnom smislu), Power to transform: Lean in Zagreb organizirale su žene. Kakav je to događaj bio! Toliko fenomenalnih sudionica s prekrasnim, inspirativnim i emotivnim pričama, međusobno toliko različitima, a opet toliko sličnima. Nekoliko tjedana poslije putem LinkedIna javila sam se jednoj od sudionica. Ne poznajem ju, ni ona mene. Napisala sam joj koliko mi se svidio njezin govor, priča, ona sama, i kao osoba koju sam gledala iz publike, ali i fizički. Duga plava kosa, cvjetna haljina, visoke pete, a „rastura“ u ne samo „muškoj“ industriji nego u svijetu općenito. Odgovorila mi je vrlo skromno, iznenađeno jer, pretpostavljam, možda nije znala šalim li se ili sam ironična, slijedi li nakon toga neki „cyberbully“ ispad. Ne, ja sam samo htjela prenijeti svoje oduševljenje drugom - ženom.
Nedavno sam također
na LinkedInu komentirala objavu još
jedne sudionice iste konferencije, napisavši joj da me oduševila i da joj
šaljem pozitivnu energiju za dalje. Bez skrivenih namjera.
Na drugoj, u
zadnjem mjesecu godine, TedX event,
Suncokret, na pozornici su „zvijezde“ opet bile uglavnom žene sa svojim
simpatičnim, duhovitim, poučnim, ali i tužnim, iskrenim, pa i bolnim, pričama. Jedna
od njih je preboljela rak, a paralelno s time i razvod i otkaz na poslu, nakon
20+ godina rada u struci. Njezina priča nije bila poziv na žaljenje i
suosjećanje već poziv na borbu i na „izradu projekta“ za sve žene koje su bile,
jesu i možda će biti u sličnoj situaciji. I njoj sam se javila sa željom nekog
oblika pomoći koju je trenutačno zaustavila pandemija.
Na obje
konferencije išla sam s jednom od svojih najboljih prijateljica koju sam prije
7 godina upoznala kao kolegicu iz drugog odjela tvrtke u kojoj sam radila.
Uskoro smo postale i kolegice u istom odjelu, a potom mi je postala i
nadređena. Tijekom radnog vremena me mentorirala poslu (i kudila kojim fontom
pišem službene mailove), a privatno je o meni znala sve ono što znaju samo one osobe kojima
vjeruješ svojim životom.
Koliko puta sam joj
znala reći, što u poslu, a što privatno, da je ona moj life coach, moja Bruna
Šimleša.
Koliko ste puta
nekoj ženi doista, onako od srca, komplementirali od nove frizure do uspješno
odrađenog posla, a da to nisu (samo) mama, sestra, najbolja frendica?
Jeste li bile
posebno hrabre i smjele pa to napravile uživo ili je sve ostalo samo na
likeovima i srčekima po Instagramu?
Jeste li u protekla dva mjeseca nekoj od „teta“ na blagajni u dućanima doista rekle „Hvala!“ ili ste
samo virtualno pljeskale i širile „Hvala“ objave po društvenim mrežama?
Ja, recimo, jesam.
I ne kažem to javno zato da se hvalim ili da ispadne „posebna“ nego jer mi je u
tom trenutku tako došlo, jer sam pomislila da će joj možda biti drago da ju se
doživi jer ona nema, kao ja, sreću da radi od doma dok sjedi na udobnom kauču
dok pijucka kavu ili sok. I bilo joj je. Nasmijala se ispod maske.
S koliko ste
kolegica doista kolegice, ne one koje se samo pristojno pozdrave (ako i to) kad
se sretnu na hodniku ili u kuhinji, nego one kojima ćete poskrivećki reći da
imaju ruža na zubima, posuditi im uložak ili pokazati nešto u poslu kojeg
radite? Hoćete li im iskreno čestitati kad ih se pohvali ili promakne za dobar
posao ili ćete jedva dočekati prvu (javnu) pogrešku?
Prije nekog vremena jedan mi je kolega na visokoj funkciji rekao da nisu muškarci ti koji nas
žene koče u napretku, već smo to mi same jer smo jedna drugoj najgore neprijateljice.
Mislite da je u krivu?
Koliko ste puta zakolutale očima na nešto što vam je šefica rekla, misleći da vi ionako znate bolje od nje, samo je ona, eto, vama nadređena jer je sigurno spavala s nekim?
Koliko ste puta
nečiju dobronamjernu kritiku ili savjet doživjeli kao napad ili vrijeđanje?
Koliko puta ste same bile „lake na obaraču“ s „Ovo ti je krivo“ umjesto „E,
znaš kaj, ovo bi ti možda bilo bolje ovako...“
Na svom prvom pravom poslu imala sam šeficu, ujedno i vlasnicu, koja danas radi na jako zahtjevnoj poziciji i koju sam nedavno vidjela prvi put nakon odlaska s bivšeg posla. Ona mi je bila ne samo šefica nego mentorica u poslu, ali i životu. Lavica u srcu, a na van „engleska ruža“. Naša kava lani nakon nekoliko godina neviđanja (jer ne živi u Hrvatskoj) mogla je trajati ne 2 sata nego 22.
Na svom prvom pravom poslu imala sam šeficu, ujedno i vlasnicu, koja danas radi na jako zahtjevnoj poziciji i koju sam nedavno vidjela prvi put nakon odlaska s bivšeg posla. Ona mi je bila ne samo šefica nego mentorica u poslu, ali i životu. Lavica u srcu, a na van „engleska ruža“. Naša kava lani nakon nekoliko godina neviđanja (jer ne živi u Hrvatskoj) mogla je trajati ne 2 sata nego 22.
„Raska“ u srednjoj hladnokrvno mi je upisivala i jedinicu i neopravdane sate, ali s njom se i
danas, skoro 15 godina nakon mature, i dalje čujem i jedva ju čekam vidjeti
zato jer je bila fenomenalna profesorica, ali i žena.
Koliko ste puta
imale predrasude prema nekoj ženi koju ste upoznale (ili samo gledate na
Instagramu) zbog fizičkog izgleda? „Operirala je ___, ta sigurno samo čeka
bogato se udati“ , a kad ono, iza toga stoji žena s fakultetom ili super
zanimanjem, žena koja govori nekoliko jezika, žena koja razvlači tijesto za
štrukle, pleše sambu kao da je odrasla na brazilskim ulicama ili žena koja
odgaja četvero djece bez šale dok vi muku mučite s jednom mačkom? Ja jesam.
Ili neka koja nije friško isfrizirana (a tko je ovih dana...) pa ju sažalijevate, pomalo s gađenjem, i pomislite si kako si vi to nikad ne biste dopustile, bez obzira na sve, a kad ono iza te frizure stoje neprospavani dani jer joj je dijete teško bolesno.
Ili neka koja nije friško isfrizirana (a tko je ovih dana...) pa ju sažalijevate, pomalo s gađenjem, i pomislite si kako si vi to nikad ne biste dopustile, bez obzira na sve, a kad ono iza te frizure stoje neprospavani dani jer joj je dijete teško bolesno.
U mom „ženskom
čoporu“ ima raznih „vučica“: od pustolovki na motoru preko samohranih mama, do
onih koje su se borile s bolestima, neplodnošću, gubitkom beba i djece, gubitkom posla, nasiljem u vezi, čistačica i sveučilišnih profesorica, onih
koje rade za sebe i one koje imaju svoje tvrtke, u sretnim brakovima i
nesretnim vezama, solerica, onih koje zarađuju više od svojih muškaraca, onih
koje su „cool“ mame koje nas ne-mame ne gnjave pričama o pelenama i grčevima,
koje sanjaju prve cigarete i koktele, koje ne prakticiraju "moderno
roditeljstvo", onih koje na kavama ne pričaju (samo) o cipelama i torbama i
stanju u politici, već razmjenjuju super ideje, od kuhanja do poslovnih
projekata.
Godine? Ne gledam
na njih, uživam u društvu super dvadesetogodišnjakinje jednako kao i društvu
bakinih sestara, vremešnih 70+ godišnjakinja.
Na kraju krajeva, i
do ovog članka došla sam jer sam naišla na žensku grupu sa ženskom
administratoricom.
Sve su to žene
kojima se divim, od kojih učim, koje želim naučiti ako to žele.
Ovo nije tekst protiv
muškaraca. Život nije crn ili bijel i nije isključiv. Ne generaliziram.
Imam super tatu, imala
sam (i imam) fenomenalne prijatelje, bratiće, (pokojnog) tetka i strica, kolege,
nadređene/ šefove i, last but not least - muža.
Ono na što vas
želim potaknuti jest da stvarate svoj ženski „čopor“, da potičete sebe i sve žene
oko sebe na bolje, više, jače, na stvaranje, na zajedništvo. Da prestanete (ili
makar smanjite) generaliziranja, osude, prigovore, predrasude po društvenim mrežama
i uživo.
Lijepo je slati
virtualne ruže za „osmi mart“, ali zamislite kad biste sutra dobili jednu pravu
od svoje kolegice jer je pomislila da bi baš dobro išla uz vaš ruž. J
Autorica: Maja Mušura
Malatestinić
Foto: Pexels
3 komentari
Jako lijepo napisano❤Žena ženi nije vuk,da krenem od sebe nadalje.Nažalost prepoznala sam sebe u nekoj od ovih manje dobrih rečenica ali trudim se biti bolja i širiti pozitivu u ženskom društvu posebno na radnom mjestu gdje nas je 22 jer posao ne ide ako jedna drugu ne poštujemo a to se najbolje vidi u timskom radu u kojem ja radim
OdgovoriIzbrišiDraga Silvana,
Izbrišidrago nam je da vam se članak svidio i da ste se prepoznali u istom.
Jako lijepo napisano❤Žena ženi nije vuk,da krenem od sebe nadalje.Nažalost prepoznala sam sebe u nekoj od ovih manje dobrih rečenica ali trudim se biti bolja i širiti pozitivu u ženskom društvu posebno na radnom mjestu gdje nas je 22 jer posao ne ide ako jedna drugu ne poštujemo a to se najbolje vidi u timskom radu u kojem ja radim
OdgovoriIzbrišiPodijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.