Napadi tjeskobe.
Nešto s čim živim već dugi niz godina. Nekad su to teži periodi, nekad lakši.
Nekad prođu za par dana, nekad za par mjeseci. No prihvatila sam da je to dio
mene koji će me pratiti možda do kraja života, iako se ne sjećam kada je točno
sve krenulo.
Ali zato prvi napad
panike, to je nešto što ću pamtiti, nažalost, još dugo. Bilo je to za vrijeme
ovogodišnjeg Uskrsa – izolacije i karantene na snazi u punom jeku, zatvorena u
stanu, sama s malim djetetom, prepuštena svojim mislima, danima sam osjećala
neopisiv nemir, tjeskobe su postajale sve teže, san isprekidan i nedovoljan.
Nekad smo u pravom smislu riječi sami sebi najveći neprijatelj!
Nisam osoba koja
dijeli svoje osjećaje s drugima, problemi su nešto što zadržavam za sebe cijeli
svoj život. Ali taj dan mislila sam da ću metaforički eksplodirati! Pokušala
sam u razgovoru s majkom olakšati si cijelu situaciju i mislila da sam
uspjela. Otišla sam spavati kao da ništa nije bilo. I onda, oko tri sata
ujutro, probudio me taj unutarnji nemir. Nisam više mogla zaspati, razne su mi misli prolazile glavom, iako sam sama sebi ponavljala „sve je u redu, smiri
se“. Srce mi je lupalo kao da će u svakom trenu iskočiti iz prsa, osjećala sam
vrućicu i groznicu u isto vrijeme te sam se najednom počela nekontrolirano
tresti. Dok mi je cijelo tijelo prolazilo jedan oblik šoka, pokušala sam ustati
iz kreveta i ponovo nazvati majku.
Njezine „smiri se“
riječi nisu me nimalo smirile i znala sam da se moram ohrabriti i otići na hitni prijem u bolnicu koliko god to nisam htjela. Prije nego sam krenula, popila
sam tabletu za smirenje koju se iz nekog razloga prije nisam ni sjetila
popiti.
Kad sam tamo stigla,
još uvijek u šoku što to sve prolazim, čim sam vidjela drugo ljudsko biće,
rasplakala sam se i jecajući, kroz šapat prozborila da mislim da prolazim kroz
napad panike. Doktor me ubrzo primio i saslušao, a ja sam se počela lagano
smirivati. Izdao mi je hitnu uputnicu za psihijatrijsku ambulantu i uputio mi
nekoliko toplih riječi. Ispostavilo se, u tom trenu, to je sve što je bilo
potrebno da se smirim.
Nakon nekoliko dana otišla sam do preporučene liječnice. Nisam imala velika očekivanja, ali sam se
na neki čudan način veselila razgovoru s kompetentnim stručnjakom koji će
razumjeti što prolazim. Kao što sam spomenula ranije, nikad ni s kim nisam
razgovarala o svojim problemima. Ali s njom sam mogla. Nije mi bio problem
spomenuti poremećaje u prehrani iz puberteta ili osjećaje koje trenutačno nosim u
sebi, iako pričam s potpunim neznancem.
Znala sam da ona
uistinu razumije sve što prolazim.
I to je veliki dio
cijele te priče, RAZUMIJEVANJE. Nažalost, danas još uvijek postoji velika stigma,
neugoda i strah uopće spomenuti da prolazite takve tegobe. „Bila je kod
psihijatra? Ona je sigurno luda!“ Većina ljudi neće razumjeti, neki će vas
osuđivati, neki neće ni pokušati shvatiti… Tek mali broj onih koji znaju svaki
djelić vaše patnje, ili su ljudi koji prolaze isto što i vi ili oni koji uistinu
imaju razumijevanje i empatiju prema drugima oko sebe.
A teško je sresti takve
ljude. Teško je pronaći takvu jednu zajednicu u koju ćete se uklopiti i moći
podijeliti ono što vas muči. Sve te misli i osjećaje koje uporno držite u sebi,
iako biste ih trebali izbaciti van. Shvaćam vas jer sam i sama oduvijek takva.
„Nemoj to držati u sebi“ samo je fraza koju nerado čujem s vremena na vrijeme.
Drugi dio ove priče
odnosi se na terapiju. To je nešto što je vrlo individualno i za svakog
pojedinca predstavlja nešto drugo. Pri tome ne mislim na lijekove i razne
tablete, oni su samo pomoćno i privremeno sredstvo u borbi protiv ove tegobe.
Mislim na konkretne
radnje. Mnogima je to razgovor koji je po meni možda i najučinkovitiji oblik
terapije. Nekima je to šetnja kroz prirodu, nekima kuhanje, nekima čitanje, a nekima
fizičke vježbe opuštanja. Ja sam svoj mir pronašla upravo u tom boravku u
prirodi. Počela sam više cijeniti male stvari poput sunčanog dana ili pjeva
ptičice s obližnjeg drveta. Na mene su djelovale terapijski, iako su tako
jednostavne da bismo ih mogli promatrati kao klišeje iz filmova.
I posljednji dio ove
priče odnosi se na to da često zaboravljamo kako je dovoljno biti čovjek prema
onome tko se nalazi s druge strane razgovora. Bilo to uživo ili virtualno.
Lijepa riječ, pozitivan ton, smiješak, nekad je to sasvim dovoljno. Nemojte
zanemarivati činjenicu da se s druge strane ekrana nalazi stvarna osoba sa
stvarnim osjećajima. Ako imate tu opciju, uvijek budite uljudni u
virtualnoj komunikaciji. Možda vam se tako ne čini, ali lijepa riječ zaista
puno znači.
Autorica: Anonimna
Foto: Canva
0 komentari
Podijeli s nama svoja iskustva i stavove u komentarima.